buddha u supermarketu

< travanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

buddha u supermarketu

Opis bloga 
buddha u supermarketu
by porto


na ovom blogu mogli ste pratiti moju potragu za buddhom po supermarketima u hrvata.
čak i nedjeljom, na dan gospodnji.

email Porto:
porto.blog@gmail.com

Blog opcije 
Technorati search
hr.digg|prijavi blog

Komentari On/Off

online

 blogovi
SFera




Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Bestseler 2.0 blogerska mreža


blogAriat

lighthouse


 Izbor objavljenih priča
PUTOVANJE NA ISTOK, istrakonska zbirka Dobar ulov* ŽIVJETI I UMRIJETI DALEKO OD LAS VEGASA, zbornik Kikinda Short 02 * ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI, sferakonska zbirka XIII krug bezdana * PRIJE KIŠE, istrakonska zbirka Krivo stvoreni * TRAMBULIN ZA SNOVE, zbirka Blog priče * TRI ŠTENCA ZA JELENU SRETENOVIĆ, zbrika Bundolo-offlline * DJEVOJKA KOJA ČITA NEBA * KOVAČI I ALKEMIČARI, zbornik Najkraće priče 2006. * PRIČA O ANĐELI NOVAK * HORVATOVA ZONA SUMRAKA, essekonska zbirka Priča o Anđeli Novak * MOJ PRIJATELJ PAS, Večernji list * MALA ZEMLJA ZA VELIKI ODMOR, Večernji list, essekonska zbirka Priča o Anđeli Novak * GOSPODAR GORE, SFerina zbirka Zagrob * IMA LI PILJAKA TAMO GORE, NA JUGU?, zbirka blog.sf * KRALJEVA PJESMA ZA KRAJ, zbirka Vamirske priče * IMA LI RAJA ZA TRKAČE? , Vijenac * NEBO NAD HERMINOM, Val * KUPLUNG SAJLA, Karlovački tjednik * DUGO TOPLO LJETO , portal Lupiga * NIZ RIJEKU, OFF VU * GRMLJAVINA GRADA, UV4 * * DOKTOR NIKO NEMA KOM DA PIŠE, UV4 * O AKVARIJSKIM RIBICAMA,Cosmopolitan * NAJSEKSI STVAR ŠTO JE IKADA OBUKLA, Cosmopolitan BUDDHA U SUPERMARKETU, DVD Agrest 3D *, I WISH YOU WERE HERE, Kameleon * JUTARNJI ZEN ŽANETE BAJS, Književna radionica Booksa * SHELLSHOCK, Ekran priče 01 * POKAZUJE LI OVAJ GRAD SVOJE ZUBE?, Ekran priče 01 * ON THE ROAD, Ekran priče 02 * CATCH THAT ZEPPELIN! Ekran priče 03 * SANAJU LI MURJACI EKLEKTIČNE SOVCE?, Ekran priče 03 *

Iz bibliografije:

Zbirka poezije
TRI DANA
Naklada MD, 2005.

Zbirka kratkih priča s bloga
BUDDHA U SUPERMARKETU
Naklada Ljevak, 2006.

* Wish you were here * Casablanca * On the road * Catch that zeppelin! * Šlauf za more tuge * Buddha u supermarketu * Volite li Jergovića? * Dugo u noć * Hey Ya!* Mjera tajne * Zar je dotle došlo, Denise? * Moj prijatelj Goks * Stric Atif * O akvarijskim ribicama * Voodoo instalater * Munchmallow! * Noć kad je ispadao Hamdija * Mnogo vike nizašto * Nebo nad Herminom * Bang Bang * Došljaci s Andromede * Shellshock * Pokazuje li još ovaj grad svoje zube? * Godine u kojima smo zakapali lonce pod lijeske * Doktor Niko nema kome da piše * Kao haljina kada se rašiva * Priča o bezglavom Turčinu * Samba Pa Ti * Moj prijatelj pas *


Buddha u supermarketu

Tri dana

 12.04.2008., subota

VRIJEME ODLUKE


Točno znam kada je to počelo. U djetinjstvu, na satu likovnog odgoja. Trebalo je ilustrirati priču u kojoj neki mladić odlazi u partizane pa dobiva zadatak da dostavi paket s oružjem. Paket odlaže ispod klupe autobusa. Putem, uznemirava ga vozač autobusa; to njegovo lice, tu ružnu njušku kao da ga je već negdje vidio. Obuzima ga neka mračna slutnja, konta da on zna kako ovaj zna da on zna kako… Autobus se napokon zaustavlja na kontrolnoj rampi. Ulazi ustaša i pregledava prtljagu. Dolazi i do paketa s oružjem. Mladić se ne usuđuje ustvrditi vlasništvo nad paketom, no onda uskače vozač, kaže da je njegov. Ustaša odmahuje, diže se rampa, vozač konspirativno namiguje i čiča-miča, gotova je priča.

Tada to nisam razumio, taj tjeskobni trenutak u kojem je potrebno preuzeti odgovornost, donijeti odluku na raskrižju životnih putova. Sjećam se, dugo sam sjedio nad praznim papirom pokušavajući dočarati mučnu scenu u autobusu.

„Kristuš, pa uživi se u ulogu mladića…“, rekla je učiteljica. I ja sam se uživio: tvrda, neudobna drvena klupa. Škripanje čizama po vlažnom podu. Prisutnost ustaše. Miris njegova znoja. Vonj rakije. I sad, kao, ustaša nešto pita, a ja zjakam kroz prozor. He, he, jebe mi se, nije moj paket. Brojim krave na livadi. I nikom ništa. Odlučih ponijeti mapu i završiti kod kuće. Za pomoć sam se obratio djedu.

„Deda, možeš li mi nacrtati ustašu?“
„Pa od kud bi ja to znao!?“, lecnuo se djed. Nije ustaša ovca. „A zašto ti to mene pitaš?“
„Pa pričo si da je kum Pero bio ustaša…“

Djed je neko vrijeme premetao novine po rukama, pa ih presavio kao da čita nešto važno. Sjećam se, bile su otvorene na stranici s recenzijom azrinog albuma „Ravno do dna“. Rekao je nešto. Rekao je to nejasno. Nešto nerazumljivo kao što su nerazumljivi stihovi Johnnyja Štulića:

…lice moje predodžbe
rubna fikcija
sjena u ogledalu
krug se zatvara.


Onda je ustao i utišao u kuhinju guliti krumpir. Nisam dočekao odgovor. Ustaše su došle same; banuše u selo već prve nedjelje u prijepodnevnom terminu, neki partizanski film. Oko uniforme više nisam imao problema. No lice ustaše… Ono je izašlo iz mog filma. Usjeklo mi se u pamćenje. Prvo vrijeme, zurilo je u mene sa školskog panoa, zatim se preselilo u moje snove. Sanjao sam kako me skida s autobusa i likvidira u nekom jarku. Jednom, dvaput, stotinu puta kroz godine, u raznim situacijama pod raznim okolnostima. Mnogo godina kasnije, taj neki osjećaj nelagode da ću ga susresti u ratu ili da će mi, u arapskom svijetu, s kalašnjikovom banuti u kontejner. Možda zbog toga nisam ni trepnuo kad je neki tip pucao po birtiji ili kad je drugi izašao iz auta i sasuo mi rafal ponad glave, treći izvadio kinder jaje u busu. Jebiga, to nisu bila ta lica.

Nekako s dolaskom medijske slobode, likvidacije su prestale biti povlasticom političke elite. Postale su dijelom naše svakodnevnice - teroristički napadi, mafijaška ubojstva, đaci kuglaju po holovima škola. Na nekim snimkama koje sam imao prilike gledati, žrtve su izmirene sa sudbinom. Znaju da je došlo vrijeme odluke, da je zatvoren krug.

Baš kao što je vrijeme da počnem smisleno zatvarati krug ove priče. No ipak, radije to prepuštam nevjerici J. L. Borgesa koji je u razgovorima s Ernestom Sabatom rekao: „Kratka priča kratak je san, kratka opsjena. I kad pisac završi priču, ne zna da li je bilo vrijedno truda pisati je.“

Zaista, vrijedi li?
Može se Igor Mandić rogušiti do mile volje, odgovor tražim na webu. Tamo piše kako je Puki dao foto-robot svog ubojice. Simpatičan neki tip, nimalo nalik na mog ustašu. Puki će, vjerujem, po završetku te priče postaviti sebi slično pitanje.

Opet onaj osjećaj s početka, tjeskoban kao klupe autobusa, baš kao u Johhnyjevoj pjesmi: medijski iluzionisti nude sreću, pomalja se tamna strana grada. Govor ulice nadglasava muze. Sajmovi taštine s perona preselili na farme. Gomila... Sve češće želim ostati u krevetu. Htio bi da me nema. Htio bi da spavam. On će me ionako opet sustići u snovima. Ili na javi… Sasvim svejedno. Ništa se promijeniti neće. Nema djeda da ga pitam, ore svoje nebeske njive. Johnny je u Amsterdamu. Puki po naslovnicama. Ja sam ovdje, moj ubojica tamo negdje napolju, a vrijeme odluke… ono nikako da prođe.



- 06:00 - Ostavi POST! (26) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 12.01.2008., subota

Književna večer: Da sam Šejn


Prenosim sa stranica književnog kluba Booksa:

Na književnoj večeri u Booksi šest autora objavljenih u zbirci Da sam Šejn čitat će svoje priče. Svakako dođite poslušati!

Zbirka priča Da sam Šejn nastala je kao rezultat natječaja za kratku priču koji je raspisao bestseler.net 2007. godine. Na natječaj su stigle 534 priče iz cijele regije, od kojih su u zbirci objavljene 62. Goran Bogunović, Dario Rukavina, Zoran Pilić i Darko Macan, koji su sjedili u žiriju, imali su pune ruke posla. U Booksi će svoje objavljene priče čitati 6 autora, i to redom: Ernest Zavilla, Danijel Konjarik, Kruno Čudina, Maja Hrgović, Vladimir Milinović i Eduard Pranger. O jadima žirija, natječaju i samoj zbirci govorit će Dario Rukavina i Goran Bogunović.

Ernest Zavilla živi u Banjoj Luci i piše prvi roman.

Danijel Konjarik objavljuje na caffeine.blog.hr.

Kruno Čudina objavljivao je u Vijencu, Temi, KA/OSu, Poeziji i zbornicima kratkih priča. Član je književne grupe Eventualisti.

Maja Hrgović, novinarka Novog lista i članica uredništva Zareza objavljuje priče na blogu manistra.blog.hr.

Vladimir Milinović objavljuje na vilenjak.blog.hr Inspirira ga izjava magičnog realista Miguela Serrana da je "čovjek božje oko".

Eduard Pranger objavljuje priče isključivo pod pseudonimom na domena.blog.hr.

Booksa, 15.01., 19:00



- 10:30 - Ostavi POST! (13) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 03.12.2007., ponedjeljak

GODINA SVINJE

U godini Svinje, 4704 po kineskom kalendaru, dva mlada energetičara, Ivor i Damir, sjede u svome uredu. Ured je nov. Skup. Klimatiziran, ali energetski neučinkovit, jer energija odlazi niz hodnik zgrade, kroz vrata koja ostavljaju otvorenima kako bi mogli čuti direktorov korak. Ostatak se gubi se na prozorima, pred kojima se skupljaju vrućinom ošamućene ptice naslanjajući svoja čela na hladno, kao na reklami za pivo, orošeno staklo.

S druge strane stakla, osim golubova, mogu vidjeti penzionere… Teško dišu dok vuku izmoždena tijela, tegle cekere s placa u nastojanju da se domognu hlada haustora prije nego im povene salata.

Pred Ivorom i Davorom leži projekt. Dobar projekt. Rade na njemu mjesecima u znoju lica svoga dok drugi na moru točaju noge i bezočno podrivaju energetski sustav RH koji je pred raspadom, za što oni, nažalost, nemaju rješenja… U stvari, imaju ga; leži tu pred njima na stolu kao projekt, ali znate kako je s projektima pred izbore; bolje da ostanu u debeloj hladovini nečije ladice...


Priča Godinja Svinje osvojila je prvo mjesto na natječaju SF udruge Gaia za kratku horror priču. Izlazi u Esskonskoj zbirci gdje ju možete počitati u cijelosti.





- 22:03 - Ostavi POST! (42) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 09.11.2007., petak

Interliber


Stigla jesen Dunjo moja, dočekali i Interliber, pa tako na stranicama Bookse možete iz prve ruke provjeriti jesu li Interliberske kobasice bolje od pljeskavica s Beogradskog sajma knjiga.

Malo sam se muvao po sajmu, ogladnio, pa pohlepan kakav jesam, ispekao nepce vrućim fornetima. Sasvim dobar izgovor za izbjegavanje dosadnih razgovora s poznatim osobama.

Odmah po ulazu u paviljone, zapazit će te pano u nadnaravnoj veličini kojim se reklamira izlazak bestselerove zbirke Da sam Šejn u izdanju Konzora koju, uz zbirku Doggiestyle, Zorana Pilića aka Jesusa Quintane, možete nabaviti na štandovima Jesenski & Turk i Mentora.

Quintana je ispao cool na svojem panou, mnogo je fotogeničniji od Lane Biondić i Hrvoja Šalkovića. Osim tog panoa, na štandu Mentora razveselio me novi SF časopis UBIQ, a Ire je uredila zbirku Kakva nas b(l)udućnost očekuje.

Kod Šarenog dućana sreo sam Johna Fantea i zapitao prah gdje nabaviti Utočište od riječi, Božidara Alajbegovića. Tu odmah preko puta, kod Disputa, odgovorio je prah, pa sam si uz Božu, piknuo i Veličanstveni san o nebu, Sama Sheparda, a na V.B.Z.-ovu štandu u vrećicu sam strpao Cohenovu Knjigu čežnje.

Istaknuo bi još totalnu rasprodaju Buddhe u supermarketu na štandu Naklade Ljevak. Možete je dobiti za tričavih 30 krznaša, možete naletjeti i na mene, dotaknuti me, a možda vam potpišem knjigu ili uvalim 300 kuna da mjesto mene kupite 10 primjeraka. Sram me to činiti sam pred onolikim svijetom, podijelio sam sve autorske primjerke Buddhe, a svakako je jeftinije od cifre za koje ih, kao autor, mogu nabaviti.

Napominjem da je rasprodaja zaliha knjige uvjet da se štampa njeno sedmo izdanje, te da se prevede na Rumunjski i Svahili. Budite i vi od neke koristi umjesto da cijele dane samo drvite na blogu. Bujrum!

- 14:56 - Ostavi POST! (10) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 26.09.2007., srijeda

KAKO DA IH NAZOVEMO?



Dođavola, ne mogu se sjetiti njegova imena! Prijatelj je napisao pjesmu Monkey i sad sam ja tu nešto htio komentirati, nešto kao: Shock the monkey…Neki stih tog pjevača, ali nisam bio siguran pa sam odgooglao: lyrics & monkey &… i nisam mogao prizvati u svijest njegovo ime. A nije Phill Colins... Nije ni duhovito, nije. Netko mi je izbrisao mape sjećanja. Uklonio hyperlikove. Neka cesta se tu urušila, poglodale je podzemne vode. Mjesto nje – jezerce! Čistina. Praznina. Ugodna i krepka. Bijela kao grudi žene. I mogao bi zuriti u njih cijelu vječnost. Samo tako. Samozaboravno... for life. Eto toliko za sada, tek da se zamisliš kako da nazoveš sve te ljude koristeći Ginko, JAXTR ili neku drugu smicalicu, da preveslaš sinapse, T-HT ili karmu. Sasvim svejedno… Isus je bio haker. Zviždao nam je kroz Mrežu; kako da otpustimo duge naše i druge koji su nam prethodili - od Eve, sve do današnjeg jutra. Više od 100 miliona godina, dodaj ili oduzmi koju milju ovisno o tome kako zamišljaš glas tog pjevača, mrmor Homo Sapiensa, kričanje Kromanjonca. Sve počinje s 0, 0. Za svaki čin generacije. Decibeli smrtnosti, potajni ili bestidni, neki registrirani, ali uglavnom izostavljeni bez mogućnosti da ih se nazove, pužu iz oceana, pluća prepunih krvave pjene trenutaka, žive samo da bi bili izbrisani iz adresara. Disolvirani. Preslana juha stanične tekućine. Suza u kutu oka njihov je nijemi spomenik. Krhak, krt, lomljiv spisak. Izbijeljena kripta prepuna kostiju postaje naša plemenska dužnost. Slušaj! Dok pjeva s bukve, iz špilje, riječnog kamena, izgorjelog polja, pjene mora, grleni divlji vjetar, svaka oluja i svaki san bruji draga imena izgubljenih.


- 10:47 - Ostavi POST! (27) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 21.09.2007., petak

BUFFALO DJEVOJKA


Djed mraz i njegovi sobovi rasplinuli su se nad horizontom. Ni konobarice više nije bilo. Predala je smjenu, a možda ju je djed uzeo k sebi.Onda je vjetar nad Mujelu donio bizone. Sasvim dobro vrijeme da vam ispričam priču o Buffalo djevojci.

Prošle sam godine, sredinom rujna, s prijateljima prešao Pirineje i spustio se u južnu Francusku, pokrajina Langedoc, znanu i kao drevna Occitanija, zemlja Katara.

Možete nas zamisliti kako se vozimo bez cilja dolinom rijeke Ariége, a onda nabasamo na putokaz za špilju Niaux; stilizirani prethistorijski crtež bizona probodenog kopljem ispod kojeg je pisalo: Grotte de Niaux. Skrećemo s ceste, neko vrijeme se uspinjemo uskom vijugavom cestom i ubrzo se nađemo na platou ispred ulaza u špilju, velikog poput hangara za Jumbo jet.

Tamo nema nikog. Nema niti karata. Posjeti su ekstremno ograničeni, objašnjava žena za pultom prodaje karata, znate, to je zadnja pećina s prethistorijskim crtežima otvorena za javnost. 11 posjeta na dan, do 20 ljudi s 45 minuta razmaka između svake grupe i samo jedna grupa na engleskom u 13:30. Žao mi je, ali dugi put se unaprijed najavite telefonom.

Sliježemo ramenima i odlazimo do suvenirnice. Nakon nekog vremena službenica nas zove rukom. Imate sreće, kaže, netko je otkazao. Čekamo pola sata da se okupi grupa. Točno u 10:00 iz ureda izlazi zgodna francuskinja lica kao isklesanog iz kamena. Nalik je džepnoj Veneru čije figurice možete naći diljem prethistroijske europe.. ili na Kyle Minoqe, ako vam je draža. Njezine obline skrivaju vrećaste vojničke hlače, planinarske cokule i crveni prsluk s mnogo džepova. Frend me trka laktom pod rebra tako da ostajem bez daha dok prolazi pokraj nas, odlaže rudarsku lampu, veže kosu u rep i daje nam znak da se okupimo.
„La grotte de Niaux qui fait partie d'un énorme ensemble souterrain d'environ 14 Km…“, vergla kao navijena.

Obazrivo je pitam može li s vremena na vrijeme ubaciti i pokoji engleski prijevod. Naravno da može. Zaboga, to nisu obični zaposlenici ili volonteri vodiči sa standardnim paketom informacija. Svoje su živote posvetili studiji prethistorijskih slikarija kakvi se, osim ovih u Niauxu, mogu pronaći u desecima špilja širom Francuske, u velikim pećinskim svetištima kao što su Trois Freres, Chauvet-Pont-d'Arc, Font de Gaume ili Lascaux.
Može ali ne želi…
Odbrusi kako je ovo francuska grupa.

„Srećo, jebemu, znam da je na rasporedu francuska grupa…“, ustrajavam, „ali niko ti tu ne kuži francuski. U grupi imaš Engleze, Nijemce, Nizozemce…“
Pita odakle smo.
„We are Croatians“, ponosno odgovara frend, na što se ona nasmiješi i reče:
„Cro-Magnons? Oh, osjećat ćete se u špilji kao kod kuće…“
„Jebo ti kromanjonac mater!“, prasne frend na hrvatskom.
„Prokleta mala francuska šovinistica… “, kažem frendu i lagano se naginjem prema njoj.
Ona razumije. Naravno da razumije. Stojimo blizu. Licem u lice. Smješkam se izazivački, a onda pravim nezamjetan pokret nosnicama prema njenom vratu. Miriše na mošus i lavandu occitanskih polja.
„Kako se zoveš?“, kažem tiho.

Ona upitno podiže obrvu i netremice me promatra. Ne odgovara. Samo me fiksira pogledom. Meni se počinje vrtjeti u glavi. Na trenutak, čini mi se da čujem kako govori: Želiš znati moje ime? Palim čarobnu biljku da probudi desnu polovicu tvog mozga. Gadno ću ti se osvetiti. Postat ću Lilith koja će te proždrijeti. Jer moje su Tajne svete. Ja se ne dajem svakome.

Stresem se da odbacim te misli. Ne, njene usnice nisu se niti pomakle. Imam bujnu maštu. Tek se kut njenih usnica pretvorio u ledeni osmijeh. Ledeno doba u njenim plavim očima. Sijeva njima prema meni, kiša kamenih strelica na probuđenog špiljskog medvjeda. A onda se odmakne nekoliko koraka i stane pred ulaz u špilju. Izdaje upute za ponašanje u špilji. Nitko od ne razumije niti riječi. Cupkaju u neugodi s noge na nogu. Sve sam pristojan svijet. Ako je na rasporedu francuska grupa, a tko su oni da tu bilo što mijenjaju? Sa zemlje je podiže lampu, uključi je i zaputi se prema špilji.

U redu neznana vladarice vlage i podzemlja, kažem u sebi, zvat ću te Venera. Zvat ću te Afrodita. Zvat ću te Mokoš. Zvat ću te majka, zvat ću te zvat ću te žena, zvat ću te kćerka, ljubavnica, slavljena i prezrena, kurva i djevica, zvat ću te Mudrost dok uranjamo u tvoj mistični kotao u kojem se sve raspada i ponovno rađa. Zvat ću te Marija. Zvat ću te Magdalena… Baš kao što se i zove ovaj Magdalenski period paleolitičke kulture star 17 0000 godina kojom su oslikani zidovi pećine, s naglašenim konturama životinja, crnim kao grčki ritual.

U ruke uzimamo rudarske svjetiljke i u tišini je slijedimo u mrak pećine. Prolazimo klizavim tunelima čiji su se hodnici povremeno sužavaju, a odmah potom šire u prostrane aleje i sobe. Stalagmiti i stalaktiti izviru iz podova i stropova poput stražara. Jedna prostorija prepuna je falusnih stalagmita koji rastu iz poda. Široka stijena što dominira prostorijom nalik je na stol, oltar ili krevet na čijim je poplunima koji trenutak prije ležala žena što se podaje ili rađa. Mala francuskinja i dalje trtlja na francuskom. Razabirem da govori o tome kako je špilja prvi puta posjećena 1864 i kako je istraživana tijekom 20 stoljeća, ali zidovi Niauxa prekriveni brojnim grafitima od gara baklji pričaju svoju priču:

Ovdje sam jebao Marianne , Bernard 1787
Ovdje sam pio rosu s Jeanettinne ruže, Julien 1564
… opat Roger de Foix, 1464
…vitez 1327
… 1223
… 1110


Ljudi polako gube interes za malu francuskinju i počinju pričati među sobom. Primjećujem visokog čovjeka u kabanici. Nosi brk poput Salvadora Dalija, na glavi mu smiješna kapa. Okružen grupom ljudi, drži neko svoje vlastito predavanje:

„Šupljine, kaverne i hodnici korespondiraju s ženskim organima. Zato ovakva mjesta djeluju blagorodno na ženske boljke.“, kaže.
„Sve mi bridi dolje…“, šapuće zubata Nizozemka dok promatra golemi kameni falus.
„Da sam žena, pri pogledu na ovakve primjerke i meni bi bridjelo…“ uzdahe oporo stariji Nijemac.
„Imate pravo!“ , javlja se suhonjava Čehinja, „Rodila sam uz pomoć carskog reza i sad me pecka oko rane, kao da zacjeljuje…“

Oko 350 metara od ulaza, veliki kamen s točkama i crtežima. Prethistorijski morezov kod. Bez obzira što mala francuskinja spekulira, značenje mu je potpuno nepoznato. Ostavlja mjesta fantastičnim spekulacijama prije samog ulaska u Salon noir.

Električne lampe bacaju mliječno svjetlo dok putujemo podzemljem, sjene nas šutke prate klizeći zidovima. Oko nas neprestano izviru stalaktiti i stalagmiti, kao srednjovjekovni čuvari - da štite i upozoravaju. Izbjegavamo mala udubljenja i skliske kosine koje lako iskrenu nogu. Stalaktiti kao da se tope u valovima leda. Uzvišenja i crne rupe, prolazi koji zahtijevaju puzanje.

Stajemo. Francuskinja nalaže da ugasimo lampe. Pali specijalnu svjetiljku koja ne šteti drevnim slikarijama. Na samom smo ulazu u Salon noir, crnu sobu. Diskretno svjetlo upereno u pod osvjetljava tek njene cokule. Odlazi od nas i zauzima mjesto iza čeličnog konopa. Stojimo zbijeni smo u gomili, poput krda gnuova. Frend vadi naočale iz ruksaka da bolje vidi. Oči se polagano privikavaju na tamu. Razabiremo da se nalazimo u ogromnoj prostoriji. Prostrana poput katedrale, uzdiže se stotinjak metara i nestaje u crnilu nad nama. Pokušavam zamisliti kromanjonce okupljene u nepoznatom ritualu. Ali ne ide mi. Ovdje postoji samo mala francuskinja. Ovo je njen svijet. Ovdje je ona lučonoša. Velika svećenica. Ovo je njen oltar. Njena predstava. Ona čeka na tišinu.

Naglo podiže svjetiljku i svjetlo pada na prvu životinju formu. Otkrivenje…

S hladnih zidova pećine, silaze poruke naših predaka. Riječi su ovdje suvišne. Slike se obraćaju slikama u nama. Šapuću mojoj desnoj polovici mozga. Srcu na svom hodočašću u prošlost. Sve se pokrenulo. Probodeni jelen riče. Krdo konja galopira. Po izbočinama skaču Ibexi – pirinejske planinske koze s rogovima koje si je nataknuo Abraxas. Muče moćni Aurochs. Bos primigenius. Oploditelj. Bog Sunca. Govedo Tur po kojemu je Turopolje dobilo ime, a zadnji uginuo 1627 u Jaktorówu, Poljska. Veliko divlje dugorogo govedo, predak sve današnje stoke - i rune Ur koja zrači snagom njihovih rogova… byţ anmod ond oferhyrned, felafrecne deor, feohteţ mid hornum mćre morstapa; ţćt is modig wuht… Auroch je ponosan i ima velike rogove, to je vrlo svirepa zvijer i bori se svojim rogovima… – kaže runska Ur poema.

Na kraju, stupa bizon… Koplje u njegovom boku peče poput onog u Kristovom. Francuskinja stoji pred njim kao pred bogom. Ona ga obožava. Ona ga slavi. Ona ga budi. Rukama u zraku oživljava hologram. Ona donosi grmljavinu stada.

Bez daha gledam svoju malu Veneru. Njene nestalne sjene klize stijenom i pitam se, pristaje li joj to ime? Mogu li te figurice nazvane Venerama korektno dočarati ženu… onako širokih bokova, ponekad trudne, svakako stilizirane, često i bez lica? Ili mi te prethistorijske figure govore o tome kako su nekoć muškarci i žene posjedovali elementarnu, životvornu snagu samog univerzuma? Baš kao što obrisi ovih životinja po zidovima ne ulaze u detalje, ali svjedoče o snazi i vitalnosti.

Snazi koju ja ne posjedujem. I ona je tog svjesna. Ona zna da je jača. Zna kako da me mami i odvoji od krda. U svom plesu staje ispred mene. Uperila je svjetlost lampe u svoje lice. Njena sjena plazi zidom i raste prema svodu katedrale. Govori kao u transu. Lice su joj baklje naših predaka. Dok plamti, gubi jasne oblike. Poput crteža je na zidovima, obrubljeno crnilom tame. Ona je velika majka krava i njeno zlatno tele. Demetra i Persefona. Stroga viktorijanska dama. Japanska geisha blijedih obraza. Katarska svećenica. Rimska matrona. Grčka proročica…

Onda ona gasi lampu. Da osjetimo mrak i tišinu. No lica su i dalje ovdje. Cere se dok sišu moju životnu energiju. Lice za licem. Lica mjeseca u prolasku kroz sve svoje mijene. Nevina djevojčica. Zrela žena punog mjeseca. Krezuba šamanka lica zastrtog velom mjeseca na odlasku… Ona prva i ona posljednja. Ona štovana i prezrena. Kurva i svetica. Supruga i djevica. Nerotkinja i mnogi njene kćeri. Tišina koja je neshvatljiva, izricanje njenog imena.

„Kako se zovem?“, pita
Nabrajam znana imena iz mitologije.
Ruga mi se…
Izaziva.
Cvilim pod njenim kopitom.
Glupi lovački pas uhvaćen u zamku vlastita gospodara.
„Ne lupetaj!“, kaže, „Otpusti sve i suoči se sa mnom. Osvijesti me unutar sebe. Prepoznaj me i prihvati. Ne i odobri… Reci: kučko, dobar ti dan!“
„Jebena kučko…“, kažem
„Mnogo bolje“, smije se i odbacuje sve velove.
„Moje ime je…“

A onda čovjek sa šeširom iznenada zapjeva. Njegova pjesma sune poput koplja i zabije se u bizonov bok. Lica vrisnu, bizon jekne. Netko urla. Stotine glasova urlaju kao jedan. Trese se cijela pećina. Ne mogu to podnijeti. Muškarac staje s pjevanjem. Sve se smiruje. Tišina podmuklo bridi.
Pali se svjetlo.
Mala francuskinja čuči nad lampom i gleda nekud u stranu.
„Sada se polagano uputite prema izlazu i upalite svoje lampe…“, kaže tiho.

Izlazimo iz špilje. Ledeni znoj cijedi mi se niz leđa. Putem srećemo drugu grupu. Francuskinja zaostaje da razmjeni koju s voditeljem grupe. Više je ne vidim.
„Jesi li dobro?“, pita čovjek sa šeširom.
Ne odgovaram.
Namiguje i tapše me po ramenu.

Hodamo prema izlazu. Hodamo u tišini. Svaki sa svojim mislima. Sada nekako drugačiji. Međusobno povezani. Svrhovitiji. Grupa lovaca koja se vraća iz uspješnog lova na bizona. Putem se dijelim. Na dva. Na četiri. Krupnim. Rastem. Osjećam bilo špilje oko mene. Jedno srce. Ta dam. Ta dam. Dva srca. Stotine srca koje tuku kao jedno. Topot krda u stampedu. Osjećam snagu. Osjećam život što izvire u ponoru svog očitovanja. Tama se raspukne poput trudne žene. Svjetlost kao udarac u lice. Udah para pluća. Tečemo napolje, mokri i slijepi poput teladi.

- 15:57 - Ostavi POST! (2) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 04.09.2007., utorak

EVO NAMA DJEDA MRAZA

Još jedno od blagodati plaže je promatranje oblaka… Fino ležiš na leđima, knjiga za plažu na tvom trbuhu diže se i spušta kao čamci na valovima i promatraš oblake iznad zaljeva. S njegove lijeve strane, na poluotoku s dobro zaštićenom lukom, nalazi se antička Emonija, Neopolis. Gradić koji se tu kasnije razvio sačuvao je srednjovjekovnu mrežu, ruševine, zidine i kule s kojih se branio. Unutar gradića nekoliko je gotičkih kuća, gradska loža i stambene palače, barokizirana crkva s fragmentima romaničke i starokršćanske bazilike. Ispod svetišta trobrodna je romantična kripta – rijetka sakralna riznica. Sjeverno od grada, na poluotoku Karpinjan, ostaci su velike stancije s kasnobaroknom palačom obitelji Rigo. Cijeli zaljev je bogat arheološki park. Ovdje su grčki moreplovci imali svoju koloniju, a rimljani utvrđeni grad Civitas Novum, Tu maltezer ne može ni zakopati kakicu, a da ne zagrebe o kakav artefakt. No zaljev su ipak asfaltirali i napravili marinu. Ne preostaje ti drugo nego promatrati oblake. I zamišljati… Ponad rta Mujele, preostale oaze zelenila desno od naših ručnika, umjesto povorke vestalki što s bakljama u ruci hode do hrama na uzvišenju, ja vidim Djeda mraza! U svojim saonicama juri nebom, zamahuje bičem, vuku ga sobovi. Dva, četiri, dvanaest sobova! Vidi, vidi, Djed Mraz… drmam malu kovrčavu, no ona je zabila nos u knjigu, zatvorila oči, broji brodove koji prolaze Bosporom, odmahuje mornarima. Osim mene, vidi ga i konobarica, sezonska radnica u obližnjem kafiću. Poznajem je iz jedne birtije u Zagrebu. Stala s tacnom nasred pješačke staze i blenula u nebeskog Djeda ponad Mujele, kano zečica u mirno jutro. Stoji, skamenjena, oko nje promiču roleri i biciklisti. U trku je zaobilaze jogeri… Kradom uzimam teku iz platnene torbe i znam…

ta konobarica nekoga čeka…

i znam da stiže evo ga nema heroja to uzdiše vatra u njenim preponama vlak tuli u tami konobarica vrane i fazani izbečene okate sove gutaju šumarke zagrebačkih predgrađa zečevi i ježevi traže sklonište u kostima konobarice u kostima groblja duhovi umrlih petarde i pucnji njegove sanjke skreću zrna djed mraz vjetar u kostima i djed krvava kiša djed ples fantoma djed crveni mundir djed jelen rudolf djed pop art djed svirač flaute od kostiju djed oči kuršuma mraz ledeni plamen djed one man gang djetelina s četiri lista gonič stada sobova žvakać duhana bacač noževa djed mraz ljepljiva krv ljepljivi prsti djede o djede kradljivče bankomata nema zime koja koči djeda mraza nema mraza koji ima zimu pokreću se opruge njegove utoke čekićaju kapisle patrona zapinju kokote laju bljuju metke djed svako čudo svako dobro kao crno bliješteće sunce dok uzima konobaricu straga njegovi spori pokreti zaustavljaju dječje osmjehe ekstatično nasilje bliještećeg sunca blješti revolver svjetlost pada na divljeg jahaća soba odbija se od oštrih kromiranih rubova sanjki kojima osljepljuje nezahvalnu djecu reže pohlepne ispružene prstiće djede dok silaziš s gornjeg grada u ilicu posegni i dotakni njenu picu vatru njenog tijela djed si rola cijelu planetu misli noktima grebe crne zvijezde s njenih leđa djeda gromovnik utjeruje joj munje u njenim rukama krevet eksplodira ne želim zakona kaže ona to je moj predah za izlazak hoću bez limita posegni i dotakni mi klita djede istisni sav blues u pore sivoga dana kaže djede djede djede djede ja sam duh tvojih snova i sobova kostur tvojih prstiju pod x-zrakama zadnji trzaj djed mraz želi njenu tamu djed želi njenu tajnu djede krezubih desni šuplje ti ko mrtvačeve duplje keze se u mraku slušaj njihov konjski rzaj djede moj rasklimani krevete reci stranče ona će bože evo sad će oh dali si taj famozni djeda mraz vjetar u kostima vjetar moje legende od mesa zmijski vjetar izgara tišinu udar plesa krvavi tango u planinama njena sela vukojebina fantomski prijevoji zazivlju njeno ime djed iza stijene skriva se u sjeni vuka zapetih pištolja skriva se iza svog bluesa sevdaha bosanaca na obližnjoj skeli hladnokrvni ubica iz ipsviča zadnji smijeh djedov smijeh i krevet ljubavnika srce pumpa isplači mu cijelu rijeku dok vrištiš oblaci mu putokazi pršte iskre i plešu uzglavlja na nakovnju tvoga sjećanja just dream bejbe on to se djetinje u tebi lomi i gle skupljaju se dječica kao oblaci čekaju djedovu sljedeću riječ nikad nikad vam neću doći nikad možda me i skinu s neba iznad afganistana al nikad do vašeg stana ugledat me neće vaše oči i njegovi snovi počinju snivati o fantomskim jahačima i bradavicama boje magnolija slađe od magnolija i od osvete ništa nije slađe učitelja vjeronauka pretvorit ću ga u mećavu da sakrije moje mošti jedite slatkiše prije negoli sve nestane okusite metal moje kopče o pojasu ona sije kao sunce udara poput valova u mojoj glavi moja uzavrela crna krv poslušajte njene priče o utvarama učinit ću svoj odlazak čistim kao kretanje njenih bokova kretanje njenih ramena svaki pokret je ples koji žudi za čistoćom u krevetu demona rastjeruje utvare spušta se nad vrijeme i traži duhove koji bi ga pojeli on je samo meso ona samo slika uzmi što ti se nudi djed je tugaljiv lijen dan iako ljudi žurno obilaze trgovine i nanose jelke svojim tvrdim čizmama on urezuje godinu u njihova lica zovu ga djed mraz ubica božića malog isuseka ali ništa ne može biti nasilnije od ljubavi i brige za bližnjega ništa intimnije od posjedovanja čak ni intimnost ubijanja intimnost smrti bez ljubavi sve moraš činiti s usiljenim smiješkom pa i ostavljati komentare po blogovima ako ne mogu ubiti kao što ubija pjesma ja ću umrijeti opasan eksplozivom u shopping centru u ceremoniji pod maskom prvosvećenika čelične tračnice ilice sjaje kao staklo djed se kreće kroz ljude isprva polako poput ljubavnika poput duha kroz maglu možda i on ima kakav blog kakav nick možda mu možeš ostaviti komentar ali večeras djed pleše i kad pomisliš da je prestao on zapleše iznova

- 11:54 - Ostavi POST! (13) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 03.09.2007., ponedjeljak

NEVIDLJIVE NITI NELAGODE


Ljeto nema osjećaja. Bez ikakva pitanja, ono vas postavi u bezizlaznu situaciju; baci u more poput udice, izvuče nešto napolje, a onda to ostavi da se usmrdi na suncu poput crknute ribe. Da bar dođe kakav galeb i pojede me… ali briga i njih. Lijene mrcine bezbrižno lješkare na valovima dok ja ležim na tvrdom kamenu.

Nedaleko od mene, bradati gospodin u društvu svojih godina, tamne naočale skrivaju mu pogled dok sređuje uredno isprintani tekst. Volio bi da je pisac koji provjerava rukopis prije izlaska knjige. Volio bi da tu, pokraj mene, nastaje roman o kojem će se uskoro pričati negdje u kavanama Rima, Berlina. Ne mogu odrediti odakle je. Virkam, ali predaleko je. A što ako sređuje neki zamršeni trgovinski ugovor? Ili prijevod tehničkih uputa za fitness sprave kakve reklamiraju putem TV prodaje? Čini li ga njegova usamljenost piscem? Jer dok ovo pišem, i dok mi mala kovrčava neumorno brblja o „Istambulu“ Orhana Pamuka čitajući čitave ulomke o mjestima koja bi na jesen trebali posjetiti, dok unaprijed smišlja avanture koje ćemo tamo doživjeti, poput Šeherazde u 1001 noći… i ja sam usamljen. Osim toga, od Istambula ne očekujem ništa. Znam samo da me tamo očekuje derviška frula, nay, koju ću pokušati nabaviti u nekoj od dervških tekija… sasvim čarobna frula, koja će odvesti na neslućena putovanja; na mjesta za koje sjećanjem ne znam da sam ikada bio… U predjele o kojima nemam koncepte, razglednice, turističke prospekte i bbc-ove dokumentarce. Ne želim razmišljati o njima, niti o ovom mjestu koje sam odabrao da na njemu provedem ljeto, kao nekom o posebnom mjestu. Želim putovati bez kretanja.

Bliži se podne. Sjedim na plaži u hladu stoljetnih borova. Leđima podupirem gradske zidine, nogama uzmičem od sunca koje sve više zauzima moj ručnik. Lagano nestajem. Skupljam se. Sažimam. U središte, u točku koja nije točka i koja istovremeno sadrži sve putove, radijuse svih beskonačnih točaka mog očitovanja, kružnice koja opisuje sve umišljaje vlastite pojavnosti. I samo to je dovoljno. Ova plaža je plaža. Ovaj čovjek do mene koji piše, piše o čovjeku. Ovo mjesto nije mjesto. Ova prazna teka u mojim rukama odavno je ispunjena. Ova žena do mene sva blista od sunca, natopljena uljima, poput vitke je sredozemne medvjedice. Ona ima gosta. Putnika namjernika. Neki mravac istražuje stranice knjige u njenim rukama. Po riječima kojima prelazi nožicama, napisat ću pjesmu. On je random generator, on je vodič, kao Vergilije Danteu, pravi kaos u redu, preslaguje nevidljive niti nelagode, poput drevnog je I Chinga, Knjige promjena u kojoj nasumičnim bacanjem drvca ili novčića slažete promjenjive i nepromjenjive linije, binarni kod, napukline u prividnoj stvarnosti… kroz njih se probija očitovanje apstraktnog… i tko zna kakve niti povezuju ovo mjesto s ostalim mjestima, kakav to algoritam, nevidljive silnice sada vode mravca i moju pisaljku.

Žena se pridiže i čita mi o četvorici tužnih istambulskih pisaca koji su ga odredili kao mjesto. Ako postoje neke tajne veze između raznih mjesta, tko li su ta četvorica na ovoj plaži? Ja? Bradati čovjek? Mrav… Tko li je četvrti?

Ja pišem pjesmu.
Bradati gospodin završava svoju knjigu.
Mrav korača i pjeva psalme o sočnoj koštici breskve.
Djevojčica s frizurom paža vadi smokije iz vrećice, slaže ih po ručniku, a onda se odlučuje za onog kojeg joj je njuškom dogurnuo izvezeni morski konjic.

- 15:00 - Ostavi POST! (12) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 31.08.2007., petak

SMRZNUT NA +40


Nakon mnogo godina, ležeći na plaži, dobio sam želju da počnem pisati rukom. U stvari, isprva sam poželio nacrtati nešto. Nekad mi je dobro išlo to crtanje. S druge strane pitomog Istarskog zaljeva, oko rta, poput lastavičjeg gnijezda svio se grad. Stoljetni borovi, kučice natiskane ponad zidina, vitki zvonik iz 19 stoljeća po uzoru na onaj Svetoga Marka u Veneciji. I upravo su mi ti Markovi mrki krilati lavovi sa šapom na otvorenoj knjizi s koje je erozija sprala napise PAX TIBI MARCE EVANGELISTA unosili neki nemir.. Kao da me s zidina i palača prozivaju i vele: vidi sve je prazno, već dugo nisi ništa napisao! I upravo sam to htio nacrtati. Te rogoborne lavove, neki strip snjima… avanturu nalik na onu Corta Maltezea u ovoj maloj Veneciji, kao što sam onomad kao dječak u svoju teku bez crta risao jedan s vedutama sličnog, otočkog gradića. Na ručniku do mene, moja draga udubljena u čitanje Carice od Shan Sa. Ona voli takve romane.. priče o ženama koje su spremne na žrtvu radi ispunjenja svoje sudbine. Pod izgovorom da idem po sladoled i voće iskrao sam se u grad da potražim papirnicu. No u papirnicama se više ne mogu nabaviti onakve teke za crtanje, one sa tvrdim koricama nalik na stare pocrnjele manuskripte od kože koje je načela zelenkasta patina nalik na mahovinu. Ova teka ima meke korice, zaobljene rubove, loš papir… Na njoj se nalazi stilizirani simbol rolera, nekakvog žohara, crteži skaterskih poligona, rampi i gelendera, onda onaj natpis: IT'S YOUR TURN… koji kao da mami, izaziva, provocira da se naglavačke otisnete, bacite u prostor… A mene u zadnje vrijeme straši prazan prostor. Plaši me bjelina Worda. O teki i pisaljki da ne govorim. U toj ledenoj pustoši kao da mi je umrijeti bijelom smrću, u nemogućnosti da se pokrenem, napravim sljedeći korak, artikuliram riječi. Smrznut… Da, smrznut je dobra riječ. Upotrijebio ju je i Bukowski u priči o kolegi piscu. Smrznut sasvim dobro pristaje ovdje na plaži, na +40, dok zvonik odbija petnaestu uru dana. Onda sam ga stao risati. Išlo je teško. Kemijska olovka je zapinjala. Gradić se naherio poput naplavljenog kostura broda. Vrijeme je do kraja uneredilo stvari… Onaj dječak risao je kao zmaj. Onda sam, odmah ispod crteža, počeo pisati. Nepovezano… Zapisivao sam riječi koje su mi padale na pamet. Slova su nalikovala na ovješeno rublje. Rublje na vjetru. Više kao notni zapis nego na pismo. A onda je krenulo… Nezadrživo… Kao kad je nakon mnogo godina Aureliano Segundo, unuk Jósea Arcadia Buendie u Márquezovoj Sto godina samoće, odluči polomiti zahrđali lokot sa vrata sobe cigana Melquidesa, pa otvara prozore da unutra prodre prijateljsko svijetlo, na policama pronalazi pronalazi knjige, netaknute rukopise i više nema ni traga hladnoći, prašini i paučini. Sve je čisto i uredno kad na dan ciganinova sprovoda; niti se mastilo zasušilo u tintarnici, niti se utrnuo žar u alkemijskom atanoru u kojem je nekad njegov djed kuhao živu. Onda uzima jedan rukopis u ruke i počinje čitati priču o ženi koja je sjedala za stol i jela samo zrna riža nabadajući ih pribadačama.


- 16:24 - Ostavi POST! (16) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 17.05.2007., četvrtak

Kraljeva pjesma za kraj

Kako trenutno ne stignem puno pisati, nakupila se gomilica poslovnih obaveza, podijelit ću sa vama jednu stariju priču koju niste imali prilike pročitati na blogu. Priča je objavljena je u zbirci Vampirske priče povodom 5. festivala fantastične književnosti u Pazinu (2006.). Jure Grando, prvi svjetski vampir s identitetom, uvelike je zaslužan za nastanak ove knjige. U njoj se nalazi 25 priča u kojima Jure možda i preživljava egzekuciju 1672. godine, ili se ona događa drugačije nego što je to opisao putopisac Valvasor, ili će biti odgođena za nekoliko stoljeća, a njegov lik dobiva nova svojstva, ponekad postajući vlastita suprotnost, lovac na vampire, ugostitelj, glumac i liječeni hemoholičar i štošta drugo, a dobio je Grando kroz priče u ovoj zbirci i sasvim lijepo društvo drugih povijesnih ili fiktivnih vampira. U prilog kvaliteti ove zbirke napomenuo bi samo to da je Miljenko Jergović u svoj izbor najboljih priča 2006., uvrstio priče Viktorije Faust i Borisa Perića.

Tako ti je to sa riječima - veli ona i smije se dok prstom plete mojim trbuhom neka stara, zaboravljena pisma - Riječi nas uvijek nagone da osjetimo prosvijetljenost. I zmije što se penju uz kičmu. Pa makar i na vršku jezika ti poneseš sve te odgovore... A kad se okreneš i suočiš sa ogledalom svijeta vidiš kako gasnu, tamo dolje svjetla tvojih gradova kamo odlaziš krišom u pohode, zapisuješ događaje, viriš kroz prozore, slušaš uzdahe u ložnicama drugih ljubavnika iznevjeren poput kakvog djeteta ridaš i trčiš praznim ulicama trgaš svoje halje vičeš, padaš, ranjavaš ruke po zidovima ulaziš u hramove i započinješ bitke riječima. Uvijek je tako sa riječima. Znaš... - zastajkuje, zabija nokte, utiskuje poljubac u moje grlo, potapa mi brodove o grebene ponad srca, koraljne atole sklone atomskim pokusima - ponekad zašuti. Ne govori. Ne traži odraze, ni opise svojeg svijeta. Pod mojim bedrom, sve je u prispodobama.

***

Pod njenim bedrom minute traju kao dani, sati kao Vječnost. Pod njime provodim dane. Noći. Ruke joj od alabastera, u kosi upletena marama… i više ne znam što je stvarnost, a što tlapnja. Moji dani i noći u njoj se rasplinjuju poput kozmičkih maglica u nekom, meni nepoznatom ritmu, nijemi sam im kralj čiji pokret traje stoljećima. A nije uvijek bilo tako. Sjećam se, a sjećanje mač vremena -čini Kraljem ili uništava, kada sam prvi put sreo Petru. Znate, ja ne mogu šutjeti. Ispričat ću vam priču. Ako treba, zapisat ću je po zidovima, tavanima, kamenu… isplesti u paučini, krilima šišmiša, urezati na zrnu pijeska, naučiti vjetar da je naizust izgovara dok prolazi ulicama i krošnjama vašeg grada. Ma i da podignete kamen, tamo čete je naći. Takva je vam je Istina! Makar mi Petra govori da istina ima koliko i lica, a njih čak više negoli ljudi koji ih nose. U njihovu odrazu, sve se opet nekako iznova prelomi. Izokrene. Izobliči kao u labirintu prepunom čarobnih ogledala. No njegovo lice… Njegovo lice vidio sam ovako kao vi sada gledate ovaj zapis u vašim rukama. Mogao sam ga dotaknuti. Osjetiti vonj, vlagu njegova znoja pod prstima baš kao što suhi papir ove knjige upija vas dok preko njega prelazite rukom.

***

Srpanj. Poslijepodne u Pazinu. Caffe bar Duga. U dnu prostorije, za šankom, lijepa Petra. Sama. Pred njom zdjela mlijekom natopljenih žitnih pahuljica.

„Dobar dan“, pozdravih. Ona se samo nasmiješi i kime glavom. Naručih espresso.
„Kakav divan dan. Pazin je posebno lijep u ovo doba godine.“
„Pazin. S naglaskom na A “, ispravila me, „Znate, morate biti pažljivi. Zbog lokal-patriota. Ne vole došljake sa sjevera.“
„Primijetio sam“, nasmijah se i sasuh hrpu šećera u crnu tekućinu.
„Što te dovodi u naš kraj? “, upita ona, „Ti nisi turist. Čime se baviš?“
„Inženjer sam. Bušać. Kao Bruce Willis u Armagedonu, bušim nebeska tijela i spašavam svijet.“
„Oh, obožavam filmove s Bruce Willisom! No tvoje ruke su nježne. Puno više koristiš tastaturu. Ti nisi bušač. Ti si pisac. O čemu pišeš?“
„Pa o svemu pomalo. Najviše o ljudima. A gdje su ljudi?“,upitah je, „Ovaj grad je potpuno prazan.“
„Ljudi? Ljudi su otišli dolje, do rijeke Pazinčice na pučke svetkovine.“
„A zašto ti nisi otišla?“
„Netko mora i raditi.“
„Pa kakav je to gazda koji te drži u ovom mračnoj rupi usred bijelog dana?“.
Duga je moj lokal. Ja sam ovdje gazda.“
„O da, duga. Samo protrčiš ispod duge i preobraziš se u nešto drugo. Djevojčice u dječaka, dječaci u…“
„Ili u nešto treće… ovisi što ti je u krvi.“
„Krv je zanimljiva tvar. Znaš, stari narodi su mnogo držali do krvi. Cijela ova pala priroda, sva njena dvojnost ukotvljena je u našoj krvi. Osim toga, krv oblikuje našu osobnost. Krv je i veza sa našim eteričnim tijelom, našim dvojnikom. Stanje krvi je stanje svijesti. Stanje života. Mojsije je simbolično razdvojio more krvi da izvede svoj narod, u više stanaje postojanja. Kroz krv počinje put ka slobodi. Stari su to znali.“
„Ma ti sve znaš.“, reče ona, „ti si tako star, tako pametan. To me pali kod frajera, znaš?“
„Da, bitno je držati krv čistom. Vidim i ti se zdravo hraniš. Jedeš cornflakes, piješ sok od cikle. Zdrav život, makrobiotika i te fore? “
„Cornflakes je tu od sinoć. Zastali neki Nizozemci, zamolili mlijeka, žena je iz naprtnjače izvadila pahuljice da nahrani klince. Ne podnosim klince, cornflakes ni mlijeko. Laktoza i ta sranja. Ne podnosim ni sjevernjake.“

Šutjeli smo. Ona je pijuckala sok od cikle, a ja sjedio do vrata, gledao napolje i mješao žličicom kavu. Cesta je vodila pokraj Duge, zavijala uzduž starog tisućljetnog kaštela i uspinjala se dalje ulicom Julesa Verna pokraj kuća naslaganih nad samim ponorom Pazinske jame poput kutija i ambalaža na kuhinjskim elementima. Dan je mirisao na mlijeko i žitne pahuljice. Na Petru. I sumpor.

„To je kanalizacija.“, reče ona zamijetivši trzaj mojih nosnica. Odnekud iz pravca jame, puhnuo je vjetar i na trenutak mi se učinilo da čujem pjesmu. Petra je zapalila cigaretu i pažljivo me promatrala. U dnu prostorije nalazio se fliper s Elvisom. Na njegovu panelu ispisivale su se trivije iz Elvisovog života.

„Pinball s Elvisom?“
„Aha..“, reče ona. „Ovdje svi jako volimo Elvisa.“
„Još nisam vidio ovakav primjerak.“
„Suvenir iz Amerike. Neko vrijeme sam živjela tamo… dolje na jugu.“
„Elvis… Sigurno ga skrivate tamo dolje u jami.“, našalih se. Njene se oči suze. Otpuhnula je dim prema mojem licu.
„Jebote, fakat se palim na bistre frajere. Dobro reci mi, što radiš u ovom gradu na kraju svijeta? Zašto si u stvari ovdje? “
„Pa sama si rekla da sam pisac. Istražujem legendu o lokalnom vampiru. Jure Grando se zvao. Prema Valvasorovim spisima iz 1689…“
„Ma daj… Besmislica!“ frkne ona. „Hajde, pogledaj što imaš od te legende. Imaš lokalnog župana, seoskog župnika, imaš priprostog Juru i zgodnu mladu ženu s ambicijom da se makne iz seoskog gnoja i kravlje pišake. Meni je tu sve savršeno jasno. Mislim da je siroti Jure izvisio u cijeloj priči. Žene su pokvarene, dragi moj.“
„Misliš da se ženska poslužila svojim čarima da se uz pomoć župana i župnika riješi svoga muža, sirotog Granda, pa ga optužila da je vampir?“
„Kažem ti, Jure Grando je bio obični musavi kmet. Ni V od vampira.“
„Možda. No upoznao sam u Poreču zanimljivog čovjeka. Godinama je istraživao vampire. Ispričao mi je… uh svašta mi je ispričao, a onda krenuo u Pazin i – netragom nestao. Možda si ga vidjela da se muva ovuda? Nizozemac. Helmut Pohl mu je ime.“

„Helmut Pohl?“, ona upitno podigne obrvu i otpije gutljal soka od cikle. „Stranaca s takvim imenima ovuda svake sezone prođe na tisuće. Tko bi ih sve popamtio. Pih, sjevernjaci.“
Ustao sam, došao do flipera i ubacio kovanicu s ličkim medvjedom. Fliper je oživio i izbacio metalnu kuglicu. Ispucao sam je i u trenutku prije negoli su je dohvatili bumperi, učini mi se, na trenutak…

Zapuhnuo je vjetar, zanjihaše se teške tamne zavjese na prozorima. Osjetih propuh. Netko je otvorio vrata od skladišta. Čuo sam korak kako mrvi pahuljice cornflaksa rasute po podu. Snažan udarac spusti se na moju glavu. Prije nego li što sam izgubio svijest… ma mogao sam se zakleti da čujem Elvisa kako pjeva, tamo dolje, u grotlu Pazinčice.

***

Samo koji dan ranije Helmut Pohl, srednjovječni gospodin iz Harlema u Nizozemskoj, bezbrižno je pijuckao Stelu Artois zavaljen u udobnu stolicu na terasi porečkog hotela Neptun. Izašao sam iz hotelske sobe s namjerom da pročitam novine i raspitam se o putu u unutrašnjost Istre. Po svom običaju, s nekim zapodjenem razgovor da prikupim informacije. Sjeo sam pokraj sijedog gospodina i upitao zna li put do Pazina. Desilo se da čovjek nasmijao i odgovorio mi na engleskom.

„I ja sam stranac kao i vi no za razliku od vas znam dosta o Pazinu. A vi? Što ćete vi u Pazinu?“
„Pa u slobodno vrijeme bavim se pisanjem. Pišem fantastične priče pa proučavam lokalne legende.“
„Pisac? Zanimljivo, ovih dana se u Pazinu održava festival fantastične književnosti.“
„Da, čitam za koji dan tamo u Kašetlu.“
„Onda vas sigurno zanima i priča o lokalnom vampiru.“
„Između ostalog. Vidim da ste dobro informirani.“
„Kako ne bih bio. Ta proučavam vampire.“
Konobar je pred nas spustio zdjelicu pistacia.

„Pošto ste pisac fantastike, možda će vas ovo što ću vam sada ispričati i zanimati“, reče Pohl. „Znate, vjerujem u to da uvijek ima neka tajna veza između dvoje ljudi koji na prvi pogled nemaju ništa zajedničkog. Kao nas dvojca u ovom trenutku. Evo, uzmimo za primjer i Belu Lugosija i Elvisa Presleyja. Imam razloga vjerovati da je jedan od njih dvojce bio pravi vampir i da je između dva karizmatična izvođača postojala neka tajna veza, nešto kao lanac sinhroniciteta koji izgleda previše začudno da bi ga mogli nazvati koincidencijom.“

„O da…“ promrmljao sam zabavljen mahnitim krkanjem pistacia. „Kao na primjer ova između mene i ovih malih zajebanih, podlih stvarčica koje slamaju moju volju. Sigurno ima neka tajna veza! Samo gledajte kakav utjecaj one imaju na mene.“

„Sad se vi šalite sa mnom, no između njih postoji neka tajna veza. Datumi, brojevi, osobni detalji. A Bela i Elvis imali su mnogo toga zajedničkog. Jedan od njih je i datum kada su navodno oboje umrli. 16. Kolovoz. Bela je umro 1956., a Elvis 1977. Točno 21 godinu kasnije... Činjenica da je Elvis umro 21 godinu kasnije nema nekog objektivnog značenja, osim znamenke 21 koja je imala isto značenje za obojicu. Elvis je postao zvijezda u 21. godini, a Bela Lugosi je prvi uspjeh na sceni doživio sa predstavom Tribly, kada je imao 21 godinu. Tko se imalo razumije u nauk Kabale…“

„Ma dajte molim vas…“
„Još jedna karika u tom čudnom lancu? Siguran sam da sada mislite kako je to samo jedna blesava koincidencije. Jesam li u pravu? „
„Jeste, u pravu ste. Upravo to mislim.“
„Dobro, zagrebimo onda malo dublje ispod površine ove materije i tada sami izvucite zaključak dali je to uistinu toliko bedasto kako se na prvi pogled čini, ili u svemu tome ima nešto više. Nešto dublje. Nešto mračnije.“
„Sav sam se pretvorio u uho.“
„Priznajem, kad sam i sam prvi puta otkrio da Bela Lugosi i Elvis Presley dijele isti datum rođenja, nisam tome pridavao poseban značaj, no kasnije sam pronašao podatak da je prvi, pazite PRVI film koji je Elvis ikada pogledao, bio film s Belom Lugosijem. To me toliko zaintrigiralo da sam se bacio na istraživanje njihovih života.“
„Prvi film?“

„Da gospodine moj, prvi film. Elvis Presley rođen je u siječnju 1935. godine, a doktor je krivo napisao njegovo ime na rodnom listu. Aron namjesto Aaron. To je tek ispravljeno kasnije, na Elvisovoj nadgrobnoj ploči. Začudo, ista stvar se po rođenju desila i Beli Lugosiju. Imao sam u rukama original njegova rodnog lista, a da bi stvar bila još čudnija, 1935. godina, godina Elvisovog rođenja, predstavlja vrhunac Lugosijeve karijere. Bela tad nosi glavne uloge u MGM-vim Mark Of The Vampire, The Raven, u The Invisible Ray koji snimio za Universal i nezavisnim ostvarenjima Murder By Television i The Phantom Ship. Od te točke, njegova karijera kreće se silaznom putanjom. Pod zvijezdama, mladi gospodine, ima mjesta samo za jednog! Za istinskog Kralja! Kralja vampira!

„Ma naravno gospodine... In the end there can be only one! Živjeli! Za Kralja!", nazdravih.
„Živjeli!", podigao je čašu i otpio dug, pohlepan gutljaj blažeći grlo za nastavak tirade.

„Vidite, kad je Elvis bio dječak, njegova majka, članica lokalne vjerske zajednice, nije mu dozvoljavala pohoditi kino. Mladi Elvis bio je lišen tog zadovoljstva sve do svoje trinaeste godine. Do tada su Prislyjevi živjeli izvan Tupela, Misssipi. 1948. godine preselili su u Memphis, Tennesse i upravo u Memphisu, otac je po prvi puta poveo mladog Elvisa na prvu kino predstavu. Trebam li vam reći, ili već pomalo naslućujete i sami, da je to bio film Abbott And Costello Meet Frankenstein, s Belom Lugosijem u njegovoj najvećoj ulozi grofa Drakule?“

„Frapantno…“
„Nego što! Elvis je bio fasciniran sa Lugosijevom ulogom grofa Drakule i kao što ćete tek vidjeti, lik Drakule je u kasnijim godinama imao velik utjecaj na njega.“
„U kom smislu?“
„Pa uzmimo na primjer samo njegov scenski izgled. Elvis je bio plavušan, baš kao i vi. No obojio je kosu u crno, napravio frizuru po uzoru na Lugosija kao Drakule. Njegov cijeli kasniji scenski outfit temeljio se na drakulinom filmskom imageu, čak su u Elvisovoj kući pronašli originalnu periku koju je Lugosi nosio na filmskom setu. Osim toga, valja znati da su i Elvis i Bela spavali su tijekom dana, a bili aktivni noću. Vrlo aktivni.“
„Ha ha dragi moj gospodine, vrlo lijepa pričica.“

„Mislite? U Kolovozu 1956. Elvis je potpisao ugovor za ulogu u hollywoodskom filmu. Čudnom igrom slučaja, onog tjedna kada je Elvis stigao u Hollywood. Bela umire od srčanog udara. I Elvis je navodno umro od srčanog udara. Dali je Lugosi bio svjestan Kraljeve prisutnosti? Možda se i nisu osobno poznavali, no svakako jest. Pa čitao je valjda novine i pratio medije. Bela je duboko u sebi slutio dolazak Kralja. Osjećao je njegovo prisustvo, a usud je nepogrešivo vodio jednog ka drugom. Kada je Evis stigao u Hollywood, odsjeo je u Knickerbocker hotelu, a Lugosi je u svojim dugim noćnim šetnjama lutao ulicama Hollywooda i put ga je vodio upravo pokraj tog hotela. Jesu li se sreli? U prolazu, kakvoj mračnoj uličici ili baru? To nitko sa sigurnošću ne može reći, no ja sam uvjeren da jesu.“

„Hoćete reći da je Lugosi napravio Elvisa - vampirom?“
„Ne dragi moj upravo obratno! Pod zvijezdama ima mjesta samo za jednog Kralja! I Elvis mu je to jednostavno morao dati do znanja.“
„I tako je, znači, siroti Elvis bio vampir.“
„Ne bio... Elvis JEST vampir! On je samo prividno umro za ovaj svijet.“
„Znači Elvis sad negdje u hladu uživa daleko od svjetla javnosti zajedno sa Jimmom Morrisonom, Hendrixom, Curtom Cobainom i ostalom veselom ekipom? “
„Pa, sad, da budem iskren, za Curta Cobaina baš i nisam siguran.“
„No dobro. Nek vam bude. Nego recite mi moli vas kako je to Elvis postao vampir?“
„Ah, znate kako se kaže: što zračite, to privlačite, dragi moj. I tako je Elvisova zvijezda, već za njegove mladosti u Memphisu privukla pravog vampira.Vampiricu, da budem precizniji, koja je Elvisa u učinila vampirom na zadnjem sjedištu njegova Cadilaca, u jednom lokalnom drive-in kinu. Elvis je obožavao filmove! I ona gadura isto.“
„Ne znam što da vam kažem.“
„Evo vidite, a upravo me priča o Juri Grandu, vampiru iz Kringe, dovela i do Pazina. I do Elvisa. Znate, ima u svemu tome još jedna poveznica, ali o tom-potom.“
„Želite li reći da je Elvis živ? Da je vampir? I da se nalazi u Pazinu?“
„To tek trebam potvrditi. Današnji dan je kao stvoren za to, nije li?“
„Ha, ha, želim vam puno sreće. I da, molim lijepo, donesite mi Kraljev autogram.“
„Nema problema. Budite sutra ovdje u isto vrijeme. A sada idem. Kralj me čeka.“

Pohl ustane, otvori novčanik, ostavi novčanicu na stolu, prebaci torbu preko ramena i izgubi se na rivi među prolaznicima.

***

Sutradan sam potražio Pohla u hotelu. Zanimalo me kakvim će izgovorima pokriti svoje razočaranje posjetom Pazinu. No recepcioner mi reče da se sinoć nije vratio u svoju sobu. Pitao sam barmena. Barmeni sve znaju, no ovaj nije imao pojma, samo je potvrdio da je Pohl jutrom nekud otišao i više se nije vratio. Nazvao Pohla na mobitel, no on je bio isključen. Došao sam i sljedećeg dana, pa opet sljedećeg. Od Pohla ni traga ni glasa. Ni sam ne znam zašto nisam otišao na policiju da prijavim nestanak. Zamolio sam recepcionera da me prebaci u sobu do Pohlove i preko balkona se prebacio u njegovu sobu. Soba je bila tamna i zastrta zavjesama. Upalio sam svjetlo. Bila je prepuna knjiga, fascikala, izrezaka iz novina. Na stolu je ležao upaljen laptop. U otvorenom ormaru vidio sam uredno poslagane košulje i cipele, ispeglane hlače smiješnih nogavica. Kraj kreveta kucao je sat. Stara budilica, bog je blagoslovio, koliko je samo kucala u obitelji sirotog Pohla. Ljudi se opsesivno vezuju za stvari, sitnice, a Pohl je bio jedan od njih i zasigurno nije imao namjeru samo tako napustiti hotel. Pronašao sam kartonsku kutiju, stavio je na krevet i stao u nju trpati njegove papire, notese prepune bilježaka, diskete, a onda sam naišao na video-kazetu. Na njoj je pisalo:

CNN LARRY KING LIVE.
25th anniversary of Elvis' death
King's 70's girlfriend Linda Thompson


Ubacio sam je u video i pritisnuo play.

KING: You wanted to get married, he didn't.
LINDA: In the beginning.
KING: And then when he wanted to get married, why didn't you?
LINDA: Because I realized that I didn't want to live my life as a vampire. We were awake all night, sleeping all day. I didn't want to bring more children into the world who would have to compromise their hours and the way they lived.

Vratio sam unazad.

I didn't want to live my life as a vampire…

Ostao sam zapanjen. Premotao sam na početak. Pola sata trivijalnih razgovora o njihovom susretu u Memphisu, izlasku u kino, prvom seksualnom iskustvu u Las Vegasu, Elvis predstavljen kao duhovnjak što slijedi mistiku i biblijske uzore i onda jedan usputni komentar koji se izgubio moru njenih brbljarija o tome zašto nije htjela imati djece s Kraljem.

We were awake all night, sleeping all day.

***

Polaganao sam dolazio svijesti. Glava mi se raspadala od bola. Pulsirala i tiktakala poput gigantske starinske budilice. Nisam vidio kuda me nose. Bilo je mračno, memljivo i vlažno, smrdjelo na sumpor i kanalizaciju. Spuštali smo se dolje, duboko u podzemlje. Po mom licu kapala je voda. Trajalo je to dugo, napredovali smo sporo, a onda smo se našli u ogromnoj podzemnoj špilji obasjanoj svjetlošću baklji. Tu su me spustili na hladni kamen. Pokušah ustati. Netko mi pomogne. Naslonih se leđima na hladnu stijenu. Po zidovima, lelujale su siluete stotine tijela, čuo se tihi, prigušeni žamor. Odjednom se prolomio uzdah oduševljenja. Na samo korak od mene, gomila se razmaknula da propusti priliku koju su pratili noseći baklje. Petra makne kosu s moga lica i nasmije se. Na širokom uzdignutom platou, pjevao je Elvis. Oko mene izvijala se Petra u svome zavodljivom, zmijskom plesu. Otkopčavala je polagano moju košulju. Dugme po dugme.

„Znaš, Jure nije bio vampir. Jure nije bio ni muškarac. Bio je dosadan, bogobojazan, priglupi seljak. Išao mi je strašno na živce. “
„Ali... “, pobunih se, „ali kako je to moguće…“
Ona se samo nasmije i reče:
„Dragi moj, tako ti je to sa riječima…“

Osjetih njene usne. Osjetih zube na svom vratu.

- 11:52 - Ostavi POST! (16) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 02.05.2007., srijeda

Živjeti i umrijeti daleko od Las Vegasa


Na dan kada je Mrle prvi put umočio, na šljunčari se pojavila mala čigra Sterna albifons - ptica za koju se dugo mislilo da je izumrla zbog vađenja šljunka u blizini šljunčanog otoka Hrušćica na Savi kod Ivanje Reke i kojoj je ondje jedino mrijestilište u Hrvatskoj.

Možda to nije toliko niti bitno za ovu priču no neki kažu da je to slika gubitka koja se vratila kao nada, ali ja ne znam. Ne tvrdim da postoji neka međusobna povezanost, samo interesantna koincidencija zbog koje se čini da je gubitak prisutan svugdje pa i u predgrađima. Pogotovo u predgrađima…

U jednom takvom živio je i odrastao Mrle. Ma koliko bili šturi bi podaci o Mrletu i njegovim najranijim godinama do kojih sam uspio doći, važno je samo to da je rođen 1989. u Bosankom brodu, da se njegova obitelj zbog rata koji je zahvatio Bosansku posavinu preselila u Zagreb - općina Dugo selo u blizinu vodocrpilišta Ivanja Reka – s kojega se vodom opskrbljuje centar Sesveta te naselja Ivanja Reka, Hruščica, Sop, Svibovski otok i Svibje.

Za priču važno znati samo to da distribucija vode namijenjene za piće iz ovog crpilišta čija je prvotna namjena opskrba lokalne industrije tehnološkom vodom posljedica naglog rasta broja stanovnika i nedostatka pitke vode kao neriješenog problema vodoopskrbe na tom području.

No nisu samo ljudi ti koji na spomenutim prostorima imaju životnih problema. Od orintologa upletenih u ovu priču saznao sam da je rijetkim zaštićenim pticama iz staništa Hrušice kod Ivanje Reke prijeti izumiranje zbog ilegalnog i protuzakonitog vađenja šljunka iz rijeke Save, dok ekolozi koje sam kontaktirao naglašavaju kako se vađenjem šljunka u blizini Ivanje Reke ugrožava život više od šest zakonom zaštićenih vrsta ptica.

Tako bi uskoro zbog navodnog uređenja korita rijeke Save mogle izumrijeti mala čigra Sterna albifrons, crvenokljuna čigra Sterna hirundo, kulik sljepčić Charadrius dubius, mala prutka Actitis hypoleucos, bregunica Riparia riparia i vodomar Alcedo atthis.

U svakom slučaju, znamo puno više o pticama koje nastanjuju to područje nego o Mrletu. Znamo da je u jesen 2006. u jednom dugoselskom kafiću upoznao Ivanu. Vidimo ih kako se zaljubljuju, odlaze na kave i piče, kako se dočekuju posle škole, idu na zabave, svadbe, drpaju po WC-ima zadimljenih kafića u kojima njihovo društvo slavi rođendane… Dok tako prolaze mjeseci, Mrle postaje sve nestrpljiviji u svom malom začaranom krugu predgrađa.

A predgrađa nisu kartonska razglednica obližnjeg velegrada. To se tek pseto davi na svojoj uzici koja postavlja dan nasuprot sumraka, staro sunce baca zadnji na stepenice dućana, polako briše obrise mašinerije sa šljunčare u neprepoznatljive oblike, krda mamuta, stišava glasove u ogovaranja preko ograde, zujanje harmonije i jata komaraca slojeviti kor reda i kaosa, sjaj utoke za pojasom usred blatnjavog puteljka, odbačena guma u jarku.

Vikendom, predgrađa su trube svatovskih kolona. U dvorištima predgrađa, svatovi se gozbe poput osa na plodovima tanke kore i slatkom sirupu, čak je i buka nekako intimnija nego munje što sijevaju u daljini parajući sivi veo horizonta. Lišće otpada sa stabla, tijela lišena volje. Horde lica bez zastava kuljaju napolje iz zadimljenih kafića, noćnih razgovora uz pive, spremni da se jutrom novog tjedna obruše u svoje kadete, vlakove i rasklimane autobuse, a uvečer opet vrate punih vrećica iz Lidla, Getroa isprazne ih na deskove jeftinih kuhinja od slijepljene iverice, dok pokušavaju kuhati goveđi ragu i slušati Narodni radio.

A na obližnjoj šljunčari i postrojenju za suhu separaciju tek pedesetak metara od prvih kuća, kao zaštitar radi Stjepan Baloković zvan Štef. O Štefu znamo malo više.

Znamo da je rođen u predgrađu davne 1969. Da je išao u Prvomajsku, pao razred, radio kod autolimara i da se krajem 1990 dobrovoljno prijavio u Gardu. Znamo i da ne voli više svoje predgrađe. Ne voli te vikende. Ne voli njihov dance macabre… Umjesto o ženidbi s nekom konobaricom, Štef radije mašta o Las Vegasu dok prezire sva ta doseljena lica, vrli novi svijet u koji je uronio kad je demobiliziran iz gardijske brigade nakon pet godina provedenih po ratištima i koji se, pri povratku, otvorio pred njim poput izlazne rane metka na leđima njegovog suborca Josipa - Ivaninog tate, ratnog veterana što iznajmljuje svoje usluge s ostalima psima rata u jednoj od mnogobrojnih privatnih vojski u Iraku.

Još uvijek boli stara rana, možemo čitati u jednom od pisama koje je pronađeno na šljunčari i koje mu piše Josip iz Iraka, a još više boli to što nemam nikog svog da mi čuva leđa. Kužiš kaj ti hoću reć? Ono…nemam povjerenja u ove Amere.. Ostavili bi te u sranju usred frke. Hajde, samo reci i sredim ti SVE papire. Odradiš smjenu dve i pravac Las Vegas stari moj. To si oduvijek želio. Ne? Nema ti života tam dole kod nas. To znaš i sam. Ajde dok se ti ne zbrojiš, bar mi čuvaj mi malu. A ak vidiš Sanju, reci joj(iskrižano) … ma ko joj jebe mater.

I evo nam Štefa; dok snubi o Las Vegasu, zamišlja kako sjedi za ruletom, u smokingu, ko George Clooney u Ocean's Eleven, baca žeton krupijeu i odvodi plavušu punu silikona u hotelsku sobu. Pridružit će se Josipu u Iraku. Privatne milicije, čuvarske službe… ma pičkin dim za starog Tigra. Godinicu dvije, da nakupi pare, a onda pravac Las Vegas da gleda malog Preskara kako taba crnčuge i štepa dokone bogatašice.

Dok po ko zna koji put po rukama premeće Josipova pisma, po ko zna koji put izmiču mu subotnja popodneva u predgrađu.

Izmiče mu i K.Š. koji se lancem zavezao za gromobran upravne zgrade. Prije nekoliko tjedana, taj mu se čovjek pojavio pred ulaznom rampom i gurao mu pod nos gomilu žalbi prijeteći da će se lancem zavezati ako se ne prekine separacija šljunka. Vikao je da ima bolesno dijete koje ima astmu. Štef je slijegao ramenima. Ali razumi ti mene, kumio ga je, samo radim svoj posao. I on ima bolesno dijete. Dijabetes. Slagao je. Nema nikog. Njegova loza izumrijet će s ovih prostora kao što izumiru proklete ptičurine. I evo ga opet, nakon dva tjedna dok ispunjava prijetnju drečeći kao da mu na živo gule kožu. Skupila se gomila radoznalaca. Došla i policija. Bože što da radi? Nije mu preostalo drugo nego da nazove gazdu na mobitel. Došli i vatrogasci. Pozvali ih policajci da kliještima prerežu lanac, pa odveli tipa u stanicu, odatle na psihijatriju. Napisali mu i prijavu za remećenje javnog reda i mira. Gazda ima dobre veze. Podmazuje di treba.

To mu je, prilikom ručka u poznatom ugostiteljskom objektu, rekao državni inspektor koji se nije želio predstaviti, a upozorio ga je i da se namjerio na izuzetno moćnu osobu, smatraju ga lokalnim mafijašem kojem nitko-ništa-ne-može jer ima jako političko zaleđe, a žena mu je i glavna tajnica lokalnog Poglavarstva.

A Ustav RH koji u članku 50. i članku 69. garantira građanima RH pravo na zdrav život, a predviđa i ograničavanje poduzetničke slobode ukoliko je zdravlje stanovništva činom poduzetnika ičime ugroženo? Što s njim?, K.Š se hvatao za slamku.

To možete okačiti mačku o rep, nasmijao se državni inspektor, zahvalio na ručku i izašao iz lokala.

Ako pratimo K.Š.-ovu opsežnu korespondenciju s nadležnim institucijama, vidjet ćemo da je od Zavoda za javno zdravstvo i Gradskog zavoda za javno zdravstvo tražio izmjeru zagađenosti zraka u svom dvorištu na što je dobio odgovor da tu izmjeru treba sam platiti nekoj privatnoj tvrtki, što je apsurd sam po sebi. Državni inspektorat uputio ga je na Poljoprivredni Inspektorat, a tamo su ga uputili na Rudarski inspektorat. Inspekcija je obavila uviđaj i utvrdila kako kršenja zakona – nema. Očigledni slučaj potplaćivanja inspektora, jadao se K.Š. na nekom internetskom forumu, naglašavajući u CAPS LOCKU kako gazdina tvrtka eksploatira šljunak savskog sliva, a za to nema koncesiju. Osim toga, u iskopane rupe zatrpava dovezeno smeće, no u Ministarstvo za zaštitu okoliša i prostornog uređenja, rečeno mu je da treba pisati predstavke od kojih, prema riječima službenice s kojom sam razgovarao, vjerojatno ništa neće biti. U Vodoprivredi, od koje je Gazda kupio zemljište, saznali smo kako mu ne mogu ništa.

Napokon, evo i gazde, promatramo ga dok izlazi iz svog terenca. O njemu ne znamo gotovo ništa. Gdje god pitamo, susrećemo se sa zidom šutnje. Iz ono malo govorkanja što smo uspjeli skupiti po šankovima birtija kad se nakon koje runde razvezao, saznajemo da se tip doselio iz Bosne... ili iz Njemačke. Da je ostavio dugove iz nekoliko firmi, da jebe konobaricu iz Trenka... ili onu iz Mozarta, nisu sto posto sigurni, ali se kunu da ima dobre veze u policiji, u općini…

Gazda je mrki, proćelavi čovjek robusne građe. Daljinskim zaključava vrata robusnog crnog terenca, vadi mobitel i u hodu obavlja dva-tri razgovora, a onda poziva Štefa na stranu i jebe mu mater koja ga je rodila takvog debilnog, nesposobnog. A on ga plaća. Kruh mu daje.

Iz unutrašnjeg džepa kožnjaka vadi izgužvani letak i gura mu ga pod nos. Na njemu piše:

Mala čigra ugrožena je i zaštićena vrsta, a vađenjem šljunka ugrožava se opstanak 20 gnjezdećih parova. Zakonom o zaštiti prirode i EU Direktive o pticama zabranjeno je namjerno uništavanje razvojnih oblika, gnijezda ili legla strogo zaštićenih životinja i područja njihova razmnožavanja. Osim što želimo okupiti ornitologe amatere na jednom mjestu cilj nam je promovirati birdwatching kulturu te upoznati javnost s bogatstvom hrvatske ornitofaune.

Promatranje ptica. Velika stvar, čudi se Štef. Ali te pederčine, pjenio se gazda, kenjaju protiv njega po svim instancama zbog iskapanja šljunka na Hrušćici i upravo im on, Štef, daje da švrljaju šodericom.

A upravo od jednog ornitologa, koji je kriomice dalekozorom promatrao ptice na lokalitetu Hrušćice, saznali smo što se to uistinu i dogodilo tog prvog vikenda mjeseca siječnja 2007. godine u kojoj prava zima još nije niti došla, na dan kada je Mrle maznuo auto starom pa odveo Ivanu na šljunčaru kako bi - promatrali zalazak sunca… Da, baš tako joj je, kažu njene prijateljice, rekao dok je pod stolom klizio rukom pod njenu suknju.

I baš pred sam zalazak sunca je Štef, koji se zaintačio da više nikome ne dopusti nekažnjeno švrljati po objektu, primijetio kako se tristo metara nizvodno od Hrušćice zaustavio srebrni opel kadet.

Možemo zamisliti Štefa kako se tiho, poput bengalskog tigra, prikrada gustišem stežući u ruci komad telefonskog kabla, riješen da zauvijek otjera uljeze sa svog teritorija.

Eno ga gdje se došuljao do auta i promatra ljubavni par. Na trenutak se krzma, što da napravi, gleda djevojku kako se uvija pod mladićem. Ta kosa… te ruke… ti uzdisaji. Ista Sanja.

Strese se od te pomisli. A onda prepozna malu. Ivana! Josipova kćerka. Bila je još dijete dok je dolazio po njenog oca. Išao je na njene krstitke. I na krizmu… a sada se drpa po šodericama s Bosancima. Krv mu jurne u glavu. Opsuje pa udario kabelom po boku automobila. Unutra zamire svaki pokret. Izlazi napolje, viče. Otvara vrata automobila i svlači Mrleta s male. Drži ga za majcu i nabija na prozor automobila. Šta radiš ovdje?, urla, Ma šta radiš ovdje? Uopće ga ne sluša. Ne zanima ga odgovor. Pusti me, dašće Mrle. Pusti me kad ti kažem! Štefov stisak postaje nepodnošljiv. Mrle ga pokušava odgurnuti od sebe. Smiri se, viče Štef, hvatajući ga ga rukom pod bradu. Onda Mrle udara Štefa koljenom u jaja. Štef se presavija, pa prevrće na leđa. Mrle optrčava automobil i sjeda za volan. Palio auto, no Štef već na haubi. Otvora vrata, čupa ključeve iz brave volana i odbacuje ih u šipražje. Izvlači Mrleta iz automobila i ruši ga strašnim krošeom. Ivana vrisne. Dok ga Štef cipelari, navlači gaćice, jednu čarapu, a onda se izvlači iz auta pokušava ih rastaviti. Skače Štefu na leđa, grebe noktima, bori se poput tigrice. Štef pušta Mrleta i zbaci je sa sebe. Ona jekne bolno pri udaru u tlo. Polako ustaje. Na trenutak stoje, oči u oči.

Kurvo… dahne, ista si ko tvoja mama. Ona brizne u plač. Stoji pred njim razdrljene košulje iz koje proviruju grudi, u gaćicama, s najlonkom oko jedne noge. Ne može podnijeti njenu nagost. Prima je za ruku i snažno protrese.. Prestani, viče, prestani kad ti kažem. No ona počinje histerično vrištati. Čuje se sve do Las vegasa. I dalje. Do Iračke pustinje.

Štef stoji kao skamenjen. Ne primjećuje kako se iza njegovih leđa pridiže Mrle, ispod sjedala vadi šipku… i udara ga otpozadi. Štef zatetura, hvata se za glavu, gleda u svoju okrvavljenu ruku. Poseže za zbrojovkom za pojasom. Divljački mlati Mrleta drškom pištolja. Ne možemo izbrojiti udarce. Gura mu zbrojovku u lice i psuje. Ivana zapomažući bježi makadamom prema prvim kućama. Štef ispušta Mrleta iz ruku. Mrle ostaje nepomično ležati kraj automobila. Štef se bori da dođe do daha, obuzima ga slabost. Sjeda leđima se naslanjajući na automobil. Sjedi tako neko vrijeme, vrti mu se pred očima. Sklapa oči. Nakon nekog vremena, vrtnja prestaje.

Onda pridiže Mrleta. Iz džepa vadi papirnatu maramicu i otire mu krv s lica. Dobro je, nije mu ništa. Možda potres mozga… Ima tvrdu glavu. Bosansku. Neće mu biti ništa. Jebiga, stari, tako ti je to, tepao mu, ljubav boli. Sjeti se čage u Neboderu. Plesao je sa Sanjom. Poslije su ga tipovi cipelarili u prolazu. Naletio je Josip, razvalio likove i postao heroj ulice. Sanja je otišla s njim… zatrudnjela. Bio im je kum na vjenčanju.

Namjestio je Mrletovu glavu na svoje rame, mobitelom pozvao hitnu i zapalio cigaretu. Ispala mu je iz usta. Vrtnja opet započinje. Ovaj put, oko njega se vrti sve. Kovitla cijeli život. Poput ruleta. Bljeskaju tisuće lampica. Hladni sjaj neona. Jebeni Las Vegas. Stavlja zadnji ulog na sretni broj. Kao kada je plesao onaj sentiš sa Sanjom i spustio ruku na njenu guzicu. Rulet se okreće, Ta vrtnja traje vječno. Polako. U slow-motionu. Loptica poskakuje i nikako da se smiri. Kada dodirne kolo, proizvodi snažne praskave zvukove kao minobacačka mina. Svaki dodir boli ga do kostiju. Ne može zaustaviti vrtnju. Usisava ga. Rukom pipa po šljunku tražeći utoku. Stavlja cijev u usta. Čelik ima okus krvi. Vadi pištolj, odlaže ga na šljunak, pa dugo pilji u prazno.

A onda je na koji metar od njega sletjela Sterna. Prepoznao ju je s onog letka. Mala bijela ptica s crnoperom kukmom nalik na frizuru Elvisa Presleya. Jebeni Las Vegas, ceri se Štef, jebeni Laaas Vegasss… Podiže zbrojovku i nišani pticu. Ptica se glupavo šeće ispred njega ne pokazujući strah. Spušta pištolj. Onda ga ponovno stavlja u usta.

Odjekuje pucanj, no gubi se u pucnjavi petardi i vatrometa s obližnje svadbe. Mala čigra preplašeno uzlijeće, napravi krug ili dva nad Hruščicom. U svojoj maloj ptičjoj glavi donosi definitivnu odluku da zauvijek promjeni stanište. U daljini, čuju se sirene hitne pomoći. U Las Vegasu, krupije daje posljednji poziv igračima da stave svoj ulog. Večer se spušta. Svatovi večeraju. Rijeka Sava i dalje nezainteresirano teče svojim koritom. Nad predgrađem, grobna tišina. Na slot mašini u velikoj sali - uzvik. Žetoni lipte iz aparata poput mlaza krvi iz Štefove glave.

Epilog:

Ovu priču nije nitko prenio. Niti jedan njen aspekt ne zanima domaću štampu željnu tek spletki, senzacija i preljuba javnih osoba po obalama zagrebačkih jezera.

- 07:18 - Ostavi POST! (18) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 17.04.2007., utorak

O brkatim oficirima i buljookim čudovištima


Volite li više brkate oficire ili buljooka čudovišta?

Kajaznam, ako mene pitate, ova potonja nekako su mi draža. No duga je to priča.

Kao klinac, a imao sam tada otprilike 10 godina, poslao sam pjesmu na natječaj AFŽ-a ili SUBNORA i osvojio nagradu. Ne sjećam se dobro kako je pjesma išla, možda tek prve dvije kitice:

Na brdu, u šumarku
Stoji jedan malen grob
Ubili su ga u jarku,
Jer im nije htio biti rob.

Ubili su ga u zoru,
Nije bio sasvim dan,
Imao je strašnu moru,
Morio ga ružan san…


Uglavnom da ne duljim, okupatori potpomognuti domaćim izdajnicima došli su po njega, odveli na vrh onog brijega, stali da ga muče... dugo su ga mučili, ne prežući od najsvirepijih metoda koje su se njihovi pomračeni umovi mogli dosjetiti, no on, naravno, nije ništa priznao, nije odao svoje drugove, pa su ga umorili stravičnom smrću i bacili u jarak.

Sjećam se kako je recitiram tu pjesmicu u prepunom domu JNA u ulici Socijalističke revolucije (današnja Zvonimirova), sjećam se karamfila, zastava, suza u očima narodnih heroja, razgaljenih učiteljica, sjećam se i kako su izveli jednog starog borca, brkatog Ličana nakićenog ordenjem kojeg je spopala jurišna bolest… To vam je ona u kojoj odjednom, iz čista mira, tip skoči sa svog mjesta pa uz urlik URAAAAAA!!! u transu krene jurišati na neki samo njemu vidljivi švapski bunker... pa onda pada preko stolica, preko ljudi, no diže se... kako i dolikuje proleteru, pa nastavlja jurišati sve dok ga ne sastavi kakva prepreka - zid u slučaju kojeg opisujem. Mislim, da ne duljim, o tim simptomima pisao je još William Shakespeare u drami Henrik IV, a dandanas piše i Kemal Mujičić Artnam u Pet litara benzina.

Zatim mi iz sjećanja izvire general dok ustaje sa svog mjesta pa praćen gromoglasnim aplauzom uspinje na binu, steže kano međed odižući me metar u zrak, a zatim me nježno spušta natrag suzama uštirkane kragne, pa još dugo dugo grli dok mu brk vonja po šljivovici, mladom luku i janjetini i tronuto šapće: hvala ti, borac, dok je takvih biće i Jugoslavije.

Onda se sjećam kako poseže za vrećicom prepunom knjiga. Sjećam se zakuske. Sandre iz 5 a kako me zaljubljeno gleda preko sendviča sa sirom i prešanom šunkom dok joj se majoneza cijedi po crvenoj marami... Sjećam se i tramvaja broj 1 kojim smo se Sandra i ja iz Doma JNA vraćali u našu školu u Harambašićevoj, i sjećam se… kako sam se tada smrtno zaljubio… Ne u djevojčicu kose boje kolhoznog zlatnog žita na sjedalu do mog, nego u kentaurovo izdanje Kapije (The Gate) Fredericka Pohla.

I tako je počela moja ljubav prema znanstvenoj fantastici.

A kako se prva ljubav nikad ne zaboravlja, kako ona uvijek tinja skrivena negdje duboko u nama što bi rek'o Balašević, tako sam se prije kojih godinu-dvje ponovno latio pisanja znanstvene fantastike, stao slati priče po natječajima, objavljivati po žanrovskim zbirkama, pa vam sada, kada sam stariji i pametniji, mogu sa sigurnošću reći da su mi od brkatih oficira koji uručuju nagrade puno draža buljooka čudovišta (BOČ).

Na blogu s desne strane možete vidjeti jedno takvo - Bočka, kako mi ove subote uručuje SFERU za minijaturu Ima li piljaka tamo gore, na jugu?, koja je, da stvar bude još zanimljivija, prvo objavljena na blogu, a zatim i u zbirci BLOG.SF

Nešto više o toj svečanosti SF-a možete pročitati u tekstu koji prenosim sa stranica SFere:
Ovogodišnji dobitnici nagrade SFERA, prestižne hrvatske nagrade za najbolje znanstveno-fantastično djelo objavljeno u protekloj kalendarskoj godini su (po kategorijama):

najbolja minijatura – Dario Rukavina: Ima li piljaka tamo gore, na jugu? (zbirka Blog.SF, Mentor, Zagreb, 2006.)
najbolja kratka priča – Viktoria Faust: Riana u sutonu sivom (zbirka Vampirske priče, Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2006.)
najbolja priča – Danijel Bogdanović: 87. kilometar (zbirka Zagrob, SFera i Mentor, Zagreb, 2006.)
najbolji roman – Veselin Gatalo: Geto (AGM, Zagreb, 2006.)
najbolja ilustracija – Nela Dunato: You don’t own me (naslovnica časopisa NOSF br. 24, www.nosf.net)
posebno ostvarenje – Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak: Ad Astra – Antologija hrvatske znanstveno-fantastične novele 1976-2006 (Mentor, Zagreb, 2006.)
životno djelo – Mladen Bjažić
Žiri nagrade SFERA: Petra Bulić, Dalibor Perković, Irena Rašeta, Davor Šišović i Mihaela-Marija Perković (predsjednica žirija).

Dodjela nagrada održat će se na Svečanoj skupštini društva SFera, u subotu 21. 04. 2007. u 20h na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu u sklopu konvencije SFeraKon 2007.

Dodjelu nagrada vodit će Krešimir Mišak (novinar HTV-a, bloger, glazbenik i pisac) i Bruce Sterling (jedan od začetnika cyberpunka, ugledni pisac i kolumnist kultnog časopisa WIRED).

Kontakt za novinare: Mihaela-Marija Perković, mmp@sfera.hr


I za kraj samo još jedna stvar... ako mi u subotu želite čestitati, nedajbože me i zagrliti... molim, samo bez karanfila, mladog luka i janjetine... nekako sam alergičan na to.




- 11:53 - Ostavi POST! (28) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 27.12.2006., srijeda

Zamračenje


Ti trenuci granaju se kao stabla. Možda to ona traže svoje noćne sjene? Sjećam se, olimpijada u Los Angelesu. Kubanac u konopcima. Crni Hose. Oslijepio sam i ja na trenutak. Oči nam ostale u ringu. Godinama kasnije, noćno nebo prepuno zvijezda i svijeća iza venecijanskih šaluzina. To kuca tmina. Na moje oči proviruje. Pa neki dan, u kupaonici… dok sam fićukao morriconeovu temu iz westerna, nestalo je struje. Slabašna dnevna svjetlost dopire kroz prozore spavaće sobe prelomljena u kapljicama vode na rubu kade, dlakama na ruci. Moja lijeva ruka tame. Lunarna. Emotivna. Seksualna. Kreativna. Poput žene je, anđela kompjuterska glasa. Šapuće svoju litaniju; o muškarcu koji je stao na moj put, koji se ne doima opasno ni ludo, otprilike mojih je godina, njegove cipele izgledaju meke s obzirom na daljinu s koje dolazi. Dali si ti duhovan čovjek? pita. I umjesto da odgovorim, sjedim u kadi i promišljam što bi duhovnost trebala biti. Što ljudi misle pod time? Ono što mi dolazi u misli rešetke su, sjene i stepeništa i nema nikakvog smisla u tome, osim neke ljepote koju mora da sam već negdje vidio. Hladno je, kao što neke ljepote znaju biti… i kroz taj procijep između ljepote i praznine, nešto poput eha vode što kaplje iz slavine, šum energije što se skuplja na južnome polu pa juri, gore, duž planete. Svjetlosni repovi koje vuče za sobom izbjeljuju svu prošlost. Otpuštaju. Taj trenutak… prije nego li će ponovno dodirnuti žarnu nit, ako sam se i osjećao lakšim od svoga tijela, nisam imao potrebu da to tada važem.


- 07:00 - Ostavi POST! (18) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 20.12.2006., srijeda

Der Halb-Chinese Kwai Chang Caine


Čaša Ožujske. To je bilo djedovo poslijepodnevno piče. Kao dječak, volio sam držati njegovu čašu i osjećati njenu hladnoću na mom obrazu. Podizao bi je da mogu vidjeti svjetlo što prodire kroz tekućinu zlatnu kao moja kosa na djedovu ramenu. Djed bi si je natočio nakon ručka, ostavio na kuhinjskom stolu pa odlazio u dnevnu sobu, otvarao kutiju i postavljao šahovske figure. Onda bi se vratio u kuhinju po svoju čašu. Služio mi je i moje piće. Kuhani kompot s velikim komadima voća. Kucnuli bi se, a onda bi ja obišao oko stola i zauzeo položaj nasuprot njega i gledao kako se to dešava: rubovi dana koji se tope, sve što je bilo dan, ulaze u gibanje, promjenu, pokreću se i odlaze od nas, sve manje istiniti i očiti kao crno bijela polja, lišeni svake dvojnosti, nestaju u pokretu, šumu zelenog filca po lakiranom drvetu, klize poput figura prema vremenu za spavanje. Uvečer, uz noćnu lampu, djed čita Karla Maya... Pridrijema, a ja ga budim da naštima antenu na ORF kako bi gledali Night Ridera ili Kung Fu s Davidom Carradineom... Der Halb-Chinese Kwai Chang Caine zieht, nur mit seiner Flöte bewaffnet, barfuß durch das Land.


- 17:55 - Ostavi POST! (20) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 08.12.2006., petak

Na vjeke vjekova


Upravo sam se vratio sa sistematskog. Piškio sam u čašu. Uzeli mi krv. Brojali jariće dok neumorno preskakuju jedan drugog širokom livadom moga srca. Čovjek s gumenom rukavicom pipao je moja muda. Onda sam otišao na ultrazvuk. Na ekranu, promatrao sam svoje unutarnje organe: crijeva, slezenu, bubrege. O veliki brate! Tu unutra negdje, u mome tijelu čekajući čuči čovjek, raste u njegovim naborima. Onaj isti kojeg je Diogen tražio svijećom ulicama svojega grada. Isto će tako, na onaj dan, Isus sa svoga oblačka propitivati moje srce i bubrege. A do tad, tek pitanja i odgovori… Iskrsavaju u mojoj nutrini, jasno ih vidim, kao i jetru na monitoru. A što teta internistica vidi? Trigliceridi, kolesteroli oholi, o mamicu vam. I hipertrofiju srčane klijetke. Ne zna ona… da se ponad desne srčane komore, nalazi Kraljevstvo Božje. Ono radi, ono gradi tamo prazninu neku koja nije od ovog svijeta. No kada se ta esencija iznese u ravan ove prirode, isprinta na papir EKG-a ili kada jednom bude izgovorena ili napisana, više nije vječni Tao, kako je upozorio i Lao, ostaje tek jalova namjera da se premosti vječni jaz, puki pokušaj dodira čovjeka i Boga koji se nikad uistinu neće desiti, kao što se nije nikad uistinu nije desio niti onaj po Michelangelu, zamrznut za vjeke vjekova na svodu Sikstinske kapele.


- 00:05 - Ostavi POST! (44) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se