buddha u supermarketu

< travanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

buddha u supermarketu

Opis bloga 
buddha u supermarketu
by porto


na ovom blogu mogli ste pratiti moju potragu za buddhom po supermarketima u hrvata.
čak i nedjeljom, na dan gospodnji.

email Porto:
porto.blog@gmail.com

Blog opcije 
Technorati search
hr.digg|prijavi blog

Komentari On/Off

online

 blogovi
SFera




lighthouse


 Izbor objavljenih priča
PUTOVANJE NA ISTOK, istrakonska zbirka Dobar ulov* ŽIVJETI I UMRIJETI DALEKO OD LAS VEGASA, zbornik Kikinda Short 02 * ČARDAK NI NA NEBU NI NA ZEMLJI, sferakonska zbirka XIII krug bezdana * PRIJE KIŠE, istrakonska zbirka Krivo stvoreni * TRAMBULIN ZA SNOVE, zbirka Blog priče * TRI ŠTENCA ZA JELENU SRETENOVIĆ, zbrika Bundolo-offlline * DJEVOJKA KOJA ČITA NEBA * KOVAČI I ALKEMIČARI, zbornik Najkraće priče 2006. * PRIČA O ANĐELI NOVAK * HORVATOVA ZONA SUMRAKA, essekonska zbirka Priča o Anđeli Novak * MOJ PRIJATELJ PAS, Večernji list * MALA ZEMLJA ZA VELIKI ODMOR, Večernji list, essekonska zbirka Priča o Anđeli Novak * GOSPODAR GORE, SFerina zbirka Zagrob * IMA LI PILJAKA TAMO GORE, NA JUGU?, zbirka blog.sf * KRALJEVA PJESMA ZA KRAJ, zbirka Vamirske priče * IMA LI RAJA ZA TRKAČE? , Vijenac * NEBO NAD HERMINOM, Val * KUPLUNG SAJLA, Karlovački tjednik * DUGO TOPLO LJETO , portal Lupiga * NIZ RIJEKU, OFF VU * GRMLJAVINA GRADA, UV4 * * DOKTOR NIKO NEMA KOM DA PIŠE, UV4 * O AKVARIJSKIM RIBICAMA,Cosmopolitan * NAJSEKSI STVAR ŠTO JE IKADA OBUKLA, Cosmopolitan BUDDHA U SUPERMARKETU, DVD Agrest 3D *, I WISH YOU WERE HERE, Kameleon * JUTARNJI ZEN ŽANETE BAJS, Književna radionica Booksa * SHELLSHOCK, Ekran priče 01 * POKAZUJE LI OVAJ GRAD SVOJE ZUBE?, Ekran priče 01 * ON THE ROAD, Ekran priče 02 * CATCH THAT ZEPPELIN! Ekran priče 03 * SANAJU LI MURJACI EKLEKTIČNE SOVCE?, Ekran priče 03 *

Iz bibliografije:

Zbirka poezije
TRI DANA
Naklada MD, 2005.

Zbirka kratkih priča s bloga
BUDDHA U SUPERMARKETU
Naklada Ljevak, 2006.

* Wish you were here * Casablanca * On the road * Catch that zeppelin! * Šlauf za more tuge * Buddha u supermarketu * Volite li Jergovića? * Dugo u noć * Hey Ya!* Mjera tajne * Zar je dotle došlo, Denise? * Moj prijatelj Goks * Stric Atif * O akvarijskim ribicama * Voodoo instalater * Munchmallow! * Noć kad je ispadao Hamdija * Mnogo vike nizašto * Nebo nad Herminom * Bang Bang * Došljaci s Andromede * Shellshock * Pokazuje li još ovaj grad svoje zube? * Godine u kojima smo zakapali lonce pod lijeske * Doktor Niko nema kome da piše * Kao haljina kada se rašiva * Priča o bezglavom Turčinu * Samba Pa Ti * Moj prijatelj pas *

Zbirka kratkih priča
BRZ KAO BRUCE LEE
Hena Com, 2015.


Brz kao Bruce Lee

Buddha u supermarketu

Tri dana

 12.04.2008., subota

VRIJEME ODLUKE


Točno znam kada je to počelo. U djetinjstvu, na satu likovnog odgoja. Trebalo je ilustrirati priču u kojoj neki mladić odlazi u partizane pa dobiva zadatak da dostavi paket s oružjem. Paket odlaže ispod klupe autobusa. Putem, uznemirava ga vozač autobusa; to njegovo lice, tu ružnu njušku kao da ga je već negdje vidio. Obuzima ga neka mračna slutnja, konta da on zna kako ovaj zna da on zna kako… Autobus se napokon zaustavlja na kontrolnoj rampi. Ulazi ustaša i pregledava prtljagu. Dolazi i do paketa s oružjem. Mladić se ne usuđuje ustvrditi vlasništvo nad paketom, no onda uskače vozač, kaže da je njegov. Ustaša odmahuje, diže se rampa, vozač konspirativno namiguje i čiča-miča, gotova je priča.

Tada to nisam razumio, taj tjeskobni trenutak u kojem je potrebno preuzeti odgovornost, donijeti odluku na raskrižju životnih putova. Sjećam se, dugo sam sjedio nad praznim papirom pokušavajući dočarati mučnu scenu u autobusu.

„Kristuš, pa uživi se u ulogu mladića…“, rekla je učiteljica. I ja sam se uživio: tvrda, neudobna drvena klupa. Škripanje čizama po vlažnom podu. Prisutnost ustaše. Miris njegova znoja. Vonj rakije. I sad, kao, ustaša nešto pita, a ja zjakam kroz prozor. He, he, jebe mi se, nije moj paket. Brojim krave na livadi. I nikom ništa. Odlučih ponijeti mapu i završiti kod kuće. Za pomoć sam se obratio djedu.

„Deda, možeš li mi nacrtati ustašu?“
„Pa od kud bi ja to znao!?“, lecnuo se djed. Nije ustaša ovca. „A zašto ti to mene pitaš?“
„Pa pričo si da je kum Pero bio ustaša…“

Djed je neko vrijeme premetao novine po rukama, pa ih presavio kao da čita nešto važno. Sjećam se, bile su otvorene na stranici s recenzijom azrinog albuma „Ravno do dna“. Rekao je nešto. Rekao je to nejasno. Nešto nerazumljivo kao što su nerazumljivi stihovi Johnnyja Štulića:

…lice moje predodžbe
rubna fikcija
sjena u ogledalu
krug se zatvara.


Onda je ustao i utišao u kuhinju guliti krumpir. Nisam dočekao odgovor. Ustaše su došle same; banuše u selo već prve nedjelje u prijepodnevnom terminu, neki partizanski film. Oko uniforme više nisam imao problema. No lice ustaše… Ono je izašlo iz mog filma. Usjeklo mi se u pamćenje. Prvo vrijeme, zurilo je u mene sa školskog panoa, zatim se preselilo u moje snove. Sanjao sam kako me skida s autobusa i likvidira u nekom jarku. Jednom, dvaput, stotinu puta kroz godine, u raznim situacijama pod raznim okolnostima. Mnogo godina kasnije, taj neki osjećaj nelagode da ću ga susresti u ratu ili da će mi, u arapskom svijetu, s kalašnjikovom banuti u kontejner. Možda zbog toga nisam ni trepnuo kad je neki tip pucao po birtiji ili kad je drugi izašao iz auta i sasuo mi rafal ponad glave, treći izvadio kinder jaje u busu. Jebiga, to nisu bila ta lica.

Nekako s dolaskom medijske slobode, likvidacije su prestale biti povlasticom političke elite. Postale su dijelom naše svakodnevnice - teroristički napadi, mafijaška ubojstva, đaci kuglaju po holovima škola. Na nekim snimkama koje sam imao prilike gledati, žrtve su izmirene sa sudbinom. Znaju da je došlo vrijeme odluke, da je zatvoren krug.

Baš kao što je vrijeme da počnem smisleno zatvarati krug ove priče. No ipak, radije to prepuštam nevjerici J. L. Borgesa koji je u razgovorima s Ernestom Sabatom rekao: „Kratka priča kratak je san, kratka opsjena. I kad pisac završi priču, ne zna da li je bilo vrijedno truda pisati je.“

Zaista, vrijedi li?
Može se Igor Mandić rogušiti do mile volje, odgovor tražim na webu. Tamo piše kako je Puki dao foto-robot svog ubojice. Simpatičan neki tip, nimalo nalik na mog ustašu. Puki će, vjerujem, po završetku te priče postaviti sebi slično pitanje.

Opet onaj osjećaj s početka, tjeskoban kao klupe autobusa, baš kao u Johhnyjevoj pjesmi: medijski iluzionisti nude sreću, pomalja se tamna strana grada. Govor ulice nadglasava muze. Sajmovi taštine s perona preselili na farme. Gomila... Sve češće želim ostati u krevetu. Htio bi da me nema. Htio bi da spavam. On će me ionako opet sustići u snovima. Ili na javi… Sasvim svejedno. Ništa se promijeniti neće. Nema djeda da ga pitam, ore svoje nebeske njive. Johnny je u Amsterdamu. Puki po naslovnicama. Ja sam ovdje, moj ubojica tamo negdje napolju, a vrijeme odluke… ono nikako da prođe.



- 06:00 - Ostavi POST! (24) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 12.01.2008., subota

Književna večer: Da sam Šejn


Prenosim sa stranica književnog kluba Booksa:

Na književnoj večeri u Booksi šest autora objavljenih u zbirci Da sam Šejn čitat će svoje priče. Svakako dođite poslušati!

Zbirka priča Da sam Šejn nastala je kao rezultat natječaja za kratku priču koji je raspisao bestseler.net 2007. godine. Na natječaj su stigle 534 priče iz cijele regije, od kojih su u zbirci objavljene 62. Goran Bogunović, Dario Rukavina, Zoran Pilić i Darko Macan, koji su sjedili u žiriju, imali su pune ruke posla. U Booksi će svoje objavljene priče čitati 6 autora, i to redom: Ernest Zavilla, Danijel Konjarik, Kruno Čudina, Maja Hrgović, Vladimir Milinović i Eduard Pranger. O jadima žirija, natječaju i samoj zbirci govorit će Dario Rukavina i Goran Bogunović.

Ernest Zavilla živi u Banjoj Luci i piše prvi roman.

Danijel Konjarik objavljuje na caffeine.blog.hr.

Kruno Čudina objavljivao je u Vijencu, Temi, KA/OSu, Poeziji i zbornicima kratkih priča. Član je književne grupe Eventualisti.

Maja Hrgović, novinarka Novog lista i članica uredništva Zareza objavljuje priče na blogu manistra.blog.hr.

Vladimir Milinović objavljuje na vilenjak.blog.hr Inspirira ga izjava magičnog realista Miguela Serrana da je "čovjek božje oko".

Eduard Pranger objavljuje priče isključivo pod pseudonimom na domena.blog.hr.

Booksa, 15.01., 19:00



- 10:30 - Ostavi POST! (12) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 03.12.2007., ponedjeljak

GODINA SVINJE

U godini Svinje, 4704 po kineskom kalendaru, dva mlada energetičara, Ivor i Damir, sjede u svome uredu. Ured je nov. Skup. Klimatiziran, ali energetski neučinkovit, jer energija odlazi niz hodnik zgrade, kroz vrata koja ostavljaju otvorenima kako bi mogli čuti direktorov korak. Ostatak se gubi se na prozorima, pred kojima se skupljaju vrućinom ošamućene ptice naslanjajući svoja čela na hladno, kao na reklami za pivo, orošeno staklo.

S druge strane stakla, osim golubova, mogu vidjeti penzionere… Teško dišu dok vuku izmoždena tijela, tegle cekere s placa u nastojanju da se domognu hlada haustora prije nego im povene salata.

Pred Ivorom i Davorom leži projekt. Dobar projekt. Rade na njemu mjesecima u znoju lica svoga dok drugi na moru točaju noge i bezočno podrivaju energetski sustav RH koji je pred raspadom, za što oni, nažalost, nemaju rješenja… U stvari, imaju ga; leži tu pred njima na stolu kao projekt, ali znate kako je s projektima pred izbore; bolje da ostanu u debeloj hladovini nečije ladice...


Priča Godinja Svinje osvojila je prvo mjesto na natječaju SF udruge Gaia za kratku horror priču. Izlazi u Esskonskoj zbirci gdje ju možete počitati u cijelosti.





- 22:03 - Ostavi POST! (41) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 09.11.2007., petak

Interliber


Stigla jesen Dunjo moja, dočekali i Interliber, pa tako na stranicama Bookse možete iz prve ruke provjeriti jesu li Interliberske kobasice bolje od pljeskavica s Beogradskog sajma knjiga.

Malo sam se muvao po sajmu, ogladnio, pa pohlepan kakav jesam, ispekao nepce vrućim fornetima. Sasvim dobar izgovor za izbjegavanje dosadnih razgovora s poznatim osobama.

Odmah po ulazu u paviljone, zapazit će te pano u nadnaravnoj veličini kojim se reklamira izlazak bestselerove zbirke Da sam Šejn u izdanju Konzora koju, uz zbirku Doggiestyle, Zorana Pilića aka Jesusa Quintane, možete nabaviti na štandovima Jesenski & Turk i Mentora.

Quintana je ispao cool na svojem panou, mnogo je fotogeničniji od Lane Biondić i Hrvoja Šalkovića. Osim tog panoa, na štandu Mentora razveselio me novi SF časopis UBIQ, a Ire je uredila zbirku Kakva nas b(l)udućnost očekuje.

Kod Šarenog dućana sreo sam Johna Fantea i zapitao prah gdje nabaviti Utočište od riječi, Božidara Alajbegovića. Tu odmah preko puta, kod Disputa, odgovorio je prah, pa sam si uz Božu, piknuo i Veličanstveni san o nebu, Sama Sheparda, a na V.B.Z.-ovu štandu u vrećicu sam strpao Cohenovu Knjigu čežnje.

Istaknuo bi još totalnu rasprodaju Buddhe u supermarketu na štandu Naklade Ljevak. Možete je dobiti za tričavih 30 krznaša, možete naletjeti i na mene, dotaknuti me, a možda vam potpišem knjigu ili uvalim 300 kuna da mjesto mene kupite 10 primjeraka. Sram me to činiti sam pred onolikim svijetom, podijelio sam sve autorske primjerke Buddhe, a svakako je jeftinije od cifre za koje ih, kao autor, mogu nabaviti.

Napominjem da je rasprodaja zaliha knjige uvjet da se štampa njeno sedmo izdanje, te da se prevede na Rumunjski i Svahili. Budite i vi od neke koristi umjesto da cijele dane samo drvite na blogu. Bujrum!

- 14:56 - Ostavi POST! (10) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 26.09.2007., srijeda

KAKO DA IH NAZOVEMO?



Dođavola, ne mogu se sjetiti njegova imena! Prijatelj je napisao pjesmu Monkey i sad sam ja tu nešto htio komentirati, nešto kao: Shock the monkey…Neki stih tog pjevača, ali nisam bio siguran pa sam odgooglao: lyrics & monkey &… i nisam mogao prizvati u svijest njegovo ime. A nije Phill Colins... Nije ni duhovito, nije. Netko mi je izbrisao mape sjećanja. Uklonio hyperlikove. Neka cesta se tu urušila, poglodale je podzemne vode. Mjesto nje – jezerce! Čistina. Praznina. Ugodna i krepka. Bijela kao grudi žene. I mogao bi zuriti u njih cijelu vječnost. Samo tako. Samozaboravno... for life. Eto toliko za sada, tek da se zamisliš kako da nazoveš sve te ljude koristeći Ginko, JAXTR ili neku drugu smicalicu, da preveslaš sinapse, T-HT ili karmu. Sasvim svejedno… Isus je bio haker. Zviždao nam je kroz Mrežu; kako da otpustimo duge naše i druge koji su nam prethodili - od Eve, sve do današnjeg jutra. Više od 100 miliona godina, dodaj ili oduzmi koju milju ovisno o tome kako zamišljaš glas tog pjevača, mrmor Homo Sapiensa, kričanje Kromanjonca. Sve počinje s 0, 0. Za svaki čin generacije. Decibeli smrtnosti, potajni ili bestidni, neki registrirani, ali uglavnom izostavljeni bez mogućnosti da ih se nazove, pužu iz oceana, pluća prepunih krvave pjene trenutaka, žive samo da bi bili izbrisani iz adresara. Disolvirani. Preslana juha stanične tekućine. Suza u kutu oka njihov je nijemi spomenik. Krhak, krt, lomljiv spisak. Izbijeljena kripta prepuna kostiju postaje naša plemenska dužnost. Slušaj! Dok pjeva s bukve, iz špilje, riječnog kamena, izgorjelog polja, pjene mora, grleni divlji vjetar, svaka oluja i svaki san bruji draga imena izgubljenih.


- 10:47 - Ostavi POST! (27) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 21.09.2007., petak

BUFFALO DJEVOJKA

Djed mraz i njegovi sobovi rasplinuli su se nad horizontom. Ni konobarice više nije bilo. Predala je smjenu, a možda ju je djed uzeo k sebi.Onda je vjetar nad Mujelu donio bizone. Sasvim dobro vrijeme da vam ispričam priču o Buffalo djevojci.

Prošle sam godine, sredinom rujna, s prijateljima prešao Pirineje i spustio se u južnu Francusku, pokrajina Langedoc, znanu i kao drevna Occitanija, zemlja Katara.

Možete nas zamisliti kako se vozimo bez cilja dolinom rijeke Ariége, a onda nabasamo na putokaz za špilju Niaux; stilizirani prethistorijski crtež bizona probodenog kopljem ispod kojeg je pisalo: Grotte de Niaux. Skrećemo s ceste, neko vrijeme se uspinjemo uskom vijugavom cestom i ubrzo se nađemo na platou ispred ulaza u špilju, velikog poput hangara za Jumbo jet.



Priča objavljena u magazinu Grifon
- 15:57 - Ostavi POST! (2) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 04.09.2007., utorak

EVO NAMA DJEDA MRAZA

Još jedno od blagodati plaže je promatranje oblaka… Fino ležiš na leđima, knjiga za plažu na tvom trbuhu diže se i spušta kao čamci na valovima i promatraš oblake iznad zaljeva. S njegove lijeve strane, na poluotoku s dobro zaštićenom lukom, nalazi se antička Emonija, Neopolis. Gradić koji se tu kasnije razvio sačuvao je srednjovjekovnu mrežu, ruševine, zidine i kule s kojih se branio. Unutar gradića nekoliko je gotičkih kuća, gradska loža i stambene palače, barokizirana crkva s fragmentima romaničke i starokršćanske bazilike. Ispod svetišta trobrodna je romantična kripta – rijetka sakralna riznica. Sjeverno od grada, na poluotoku Karpinjan, ostaci su velike stancije s kasnobaroknom palačom obitelji Rigo. Cijeli zaljev je bogat arheološki park. Ovdje su grčki moreplovci imali svoju koloniju, a rimljani utvrđeni grad Civitas Novum, Tu maltezer ne može ni zakopati kakicu, a da ne zagrebe o kakav artefakt. No zaljev su ipak asfaltirali i napravili marinu. Ne preostaje ti drugo nego promatrati oblake. I zamišljati… Ponad rta Mujele, preostale oaze zelenila desno od naših ručnika, umjesto povorke vestalki što s bakljama u ruci hode do hrama na uzvišenju, ja vidim Djeda mraza! U svojim saonicama juri nebom, zamahuje bičem, vuku ga sobovi. Dva, četiri, dvanaest sobova! Vidi, vidi, Djed Mraz… drmam malu kovrčavu, no ona je zabila nos u knjigu, zatvorila oči, broji brodove koji prolaze Bosporom, odmahuje mornarima. Osim mene, vidi ga i konobarica, sezonska radnica u obližnjem kafiću. Poznajem je iz jedne birtije u Zagrebu. Stala s tacnom nasred pješačke staze i blenula u nebeskog Djeda ponad Mujele, kano zečica u mirno jutro. Stoji, skamenjena, oko nje promiču roleri i biciklisti. U trku je zaobilaze jogeri… Kradom uzimam teku iz platnene torbe i znam…

ta konobarica nekoga čeka…

i znam da stiže evo ga nema heroja to uzdiše vatra u njenim preponama vlak tuli u tami konobarica vrane i fazani izbečene okate sove gutaju šumarke zagrebačkih predgrađa zečevi i ježevi traže sklonište u kostima konobarice u kostima groblja duhovi umrlih petarde i pucnji njegove sanjke skreću zrna djed mraz vjetar u kostima i djed krvava kiša djed ples fantoma djed crveni mundir djed jelen rudolf djed pop art djed svirač flaute od kostiju djed oči kuršuma mraz ledeni plamen djed one man gang djetelina s četiri lista gonič stada sobova žvakać duhana bacač noževa djed mraz ljepljiva krv ljepljivi prsti djede o djede kradljivče bankomata nema zime koja koči djeda mraza nema mraza koji ima zimu pokreću se opruge njegove utoke čekićaju kapisle patrona zapinju kokote laju bljuju metke djed svako čudo svako dobro kao crno bliješteće sunce dok uzima konobaricu straga njegovi spori pokreti zaustavljaju dječje osmjehe ekstatično nasilje bliještećeg sunca blješti revolver svjetlost pada na divljeg jahaća soba odbija se od oštrih kromiranih rubova sanjki kojima osljepljuje nezahvalnu djecu reže pohlepne ispružene prstiće djede dok silaziš s gornjeg grada u ilicu posegni i dotakni njenu picu vatru njenog tijela djed si rola cijelu planetu misli noktima grebe crne zvijezde s njenih leđa djeda gromovnik utjeruje joj munje u njenim rukama krevet eksplodira ne želim zakona kaže ona to je moj predah za izlazak hoću bez limita posegni i dotakni mi klita djede istisni sav blues u pore sivoga dana kaže djede djede djede djede ja sam duh tvojih snova i sobova kostur tvojih prstiju pod x-zrakama zadnji trzaj djed mraz želi njenu tamu djed želi njenu tajnu djede krezubih desni šuplje ti ko mrtvačeve duplje keze se u mraku slušaj njihov konjski rzaj djede moj rasklimani krevete reci stranče ona će bože evo sad će oh dali si taj famozni djeda mraz vjetar u kostima vjetar moje legende od mesa zmijski vjetar izgara tišinu udar plesa krvavi tango u planinama njena sela vukojebina fantomski prijevoji zazivlju njeno ime djed iza stijene skriva se u sjeni vuka zapetih pištolja skriva se iza svog bluesa sevdaha bosanaca na obližnjoj skeli hladnokrvni ubica iz ipsviča zadnji smijeh djedov smijeh i krevet ljubavnika srce pumpa isplači mu cijelu rijeku dok vrištiš oblaci mu putokazi pršte iskre i plešu uzglavlja na nakovnju tvoga sjećanja just dream bejbe on to se djetinje u tebi lomi i gle skupljaju se dječica kao oblaci čekaju djedovu sljedeću riječ nikad nikad vam neću doći nikad možda me i skinu s neba iznad afganistana al nikad do vašeg stana ugledat me neće vaše oči i njegovi snovi počinju snivati o fantomskim jahačima i bradavicama boje magnolija slađe od magnolija i od osvete ništa nije slađe učitelja vjeronauka pretvorit ću ga u mećavu da sakrije moje mošti jedite slatkiše prije negoli sve nestane okusite metal moje kopče o pojasu ona sije kao sunce udara poput valova u mojoj glavi moja uzavrela crna krv poslušajte njene priče o utvarama učinit ću svoj odlazak čistim kao kretanje njenih bokova kretanje njenih ramena svaki pokret je ples koji žudi za čistoćom u krevetu demona rastjeruje utvare spušta se nad vrijeme i traži duhove koji bi ga pojeli on je samo meso ona samo slika uzmi što ti se nudi djed je tugaljiv lijen dan iako ljudi žurno obilaze trgovine i nanose jelke svojim tvrdim čizmama on urezuje godinu u njihova lica zovu ga djed mraz ubica božića malog isuseka ali ništa ne može biti nasilnije od ljubavi i brige za bližnjega ništa intimnije od posjedovanja čak ni intimnost ubijanja intimnost smrti bez ljubavi sve moraš činiti s usiljenim smiješkom pa i ostavljati komentare po blogovima ako ne mogu ubiti kao što ubija pjesma ja ću umrijeti opasan eksplozivom u shopping centru u ceremoniji pod maskom prvosvećenika čelične tračnice ilice sjaje kao staklo djed se kreće kroz ljude isprva polako poput ljubavnika poput duha kroz maglu možda i on ima kakav blog kakav nick možda mu možeš ostaviti komentar ali večeras djed pleše i kad pomisliš da je prestao on zapleše iznova

- 11:54 - Ostavi POST! (13) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 03.09.2007., ponedjeljak

NEVIDLJIVE NITI NELAGODE


Ljeto nema osjećaja. Bez ikakva pitanja, ono vas postavi u bezizlaznu situaciju; baci u more poput udice, izvuče nešto napolje, a onda to ostavi da se usmrdi na suncu poput crknute ribe. Da bar dođe kakav galeb i pojede me… ali briga i njih. Lijene mrcine bezbrižno lješkare na valovima dok ja ležim na tvrdom kamenu.

Nedaleko od mene, bradati gospodin u društvu svojih godina, tamne naočale skrivaju mu pogled dok sređuje uredno isprintani tekst. Volio bi da je pisac koji provjerava rukopis prije izlaska knjige. Volio bi da tu, pokraj mene, nastaje roman o kojem će se uskoro pričati negdje u kavanama Rima, Berlina. Ne mogu odrediti odakle je. Virkam, ali predaleko je. A što ako sređuje neki zamršeni trgovinski ugovor? Ili prijevod tehničkih uputa za fitness sprave kakve reklamiraju putem TV prodaje? Čini li ga njegova usamljenost piscem? Jer dok ovo pišem, i dok mi mala kovrčava neumorno brblja o „Istambulu“ Orhana Pamuka čitajući čitave ulomke o mjestima koja bi na jesen trebali posjetiti, dok unaprijed smišlja avanture koje ćemo tamo doživjeti, poput Šeherazde u 1001 noći… i ja sam usamljen. Osim toga, od Istambula ne očekujem ništa. Znam samo da me tamo očekuje derviška frula, nay, koju ću pokušati nabaviti u nekoj od dervških tekija… sasvim čarobna frula, koja će odvesti na neslućena putovanja; na mjesta za koje sjećanjem ne znam da sam ikada bio… U predjele o kojima nemam koncepte, razglednice, turističke prospekte i bbc-ove dokumentarce. Ne želim razmišljati o njima, niti o ovom mjestu koje sam odabrao da na njemu provedem ljeto, kao nekom o posebnom mjestu. Želim putovati bez kretanja.

Bliži se podne. Sjedim na plaži u hladu stoljetnih borova. Leđima podupirem gradske zidine, nogama uzmičem od sunca koje sve više zauzima moj ručnik. Lagano nestajem. Skupljam se. Sažimam. U središte, u točku koja nije točka i koja istovremeno sadrži sve putove, radijuse svih beskonačnih točaka mog očitovanja, kružnice koja opisuje sve umišljaje vlastite pojavnosti. I samo to je dovoljno. Ova plaža je plaža. Ovaj čovjek do mene koji piše, piše o čovjeku. Ovo mjesto nije mjesto. Ova prazna teka u mojim rukama odavno je ispunjena. Ova žena do mene sva blista od sunca, natopljena uljima, poput vitke je sredozemne medvjedice. Ona ima gosta. Putnika namjernika. Neki mravac istražuje stranice knjige u njenim rukama. Po riječima kojima prelazi nožicama, napisat ću pjesmu. On je random generator, on je vodič, kao Vergilije Danteu, pravi kaos u redu, preslaguje nevidljive niti nelagode, poput drevnog je I Chinga, Knjige promjena u kojoj nasumičnim bacanjem drvca ili novčića slažete promjenjive i nepromjenjive linije, binarni kod, napukline u prividnoj stvarnosti… kroz njih se probija očitovanje apstraktnog… i tko zna kakve niti povezuju ovo mjesto s ostalim mjestima, kakav to algoritam, nevidljive silnice sada vode mravca i moju pisaljku.

Žena se pridiže i čita mi o četvorici tužnih istambulskih pisaca koji su ga odredili kao mjesto. Ako postoje neke tajne veze između raznih mjesta, tko li su ta četvorica na ovoj plaži? Ja? Bradati čovjek? Mrav… Tko li je četvrti?

Ja pišem pjesmu.
Bradati gospodin završava svoju knjigu.
Mrav korača i pjeva psalme o sočnoj koštici breskve.
Djevojčica s frizurom paža vadi smokije iz vrećice, slaže ih po ručniku, a onda se odlučuje za onog kojeg joj je njuškom dogurnuo izvezeni morski konjic.

- 15:00 - Ostavi POST! (12) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 31.08.2007., petak

SMRZNUT NA +40


Nakon mnogo godina, ležeći na plaži, dobio sam želju da počnem pisati rukom. U stvari, isprva sam poželio nacrtati nešto. Nekad mi je dobro išlo to crtanje. S druge strane pitomog Istarskog zaljeva, oko rta, poput lastavičjeg gnijezda svio se grad. Stoljetni borovi, kučice natiskane ponad zidina, vitki zvonik iz 19 stoljeća po uzoru na onaj Svetoga Marka u Veneciji. I upravo su mi ti Markovi mrki krilati lavovi sa šapom na otvorenoj knjizi s koje je erozija sprala napise PAX TIBI MARCE EVANGELISTA unosili neki nemir.. Kao da me s zidina i palača prozivaju i vele: vidi sve je prazno, već dugo nisi ništa napisao! I upravo sam to htio nacrtati. Te rogoborne lavove, neki strip snjima… avanturu nalik na onu Corta Maltezea u ovoj maloj Veneciji, kao što sam onomad kao dječak u svoju teku bez crta risao jedan s vedutama sličnog, otočkog gradića. Na ručniku do mene, moja draga udubljena u čitanje Carice od Shan Sa. Ona voli takve romane.. priče o ženama koje su spremne na žrtvu radi ispunjenja svoje sudbine. Pod izgovorom da idem po sladoled i voće iskrao sam se u grad da potražim papirnicu. No u papirnicama se više ne mogu nabaviti onakve teke za crtanje, one sa tvrdim koricama nalik na stare pocrnjele manuskripte od kože koje je načela zelenkasta patina nalik na mahovinu. Ova teka ima meke korice, zaobljene rubove, loš papir… Na njoj se nalazi stilizirani simbol rolera, nekakvog žohara, crteži skaterskih poligona, rampi i gelendera, onda onaj natpis: IT'S YOUR TURN… koji kao da mami, izaziva, provocira da se naglavačke otisnete, bacite u prostor… A mene u zadnje vrijeme straši prazan prostor. Plaši me bjelina Worda. O teki i pisaljki da ne govorim. U toj ledenoj pustoši kao da mi je umrijeti bijelom smrću, u nemogućnosti da se pokrenem, napravim sljedeći korak, artikuliram riječi. Smrznut… Da, smrznut je dobra riječ. Upotrijebio ju je i Bukowski u priči o kolegi piscu. Smrznut sasvim dobro pristaje ovdje na plaži, na +40, dok zvonik odbija petnaestu uru dana. Onda sam ga stao risati. Išlo je teško. Kemijska olovka je zapinjala. Gradić se naherio poput naplavljenog kostura broda. Vrijeme je do kraja uneredilo stvari… Onaj dječak risao je kao zmaj. Onda sam, odmah ispod crteža, počeo pisati. Nepovezano… Zapisivao sam riječi koje su mi padale na pamet. Slova su nalikovala na ovješeno rublje. Rublje na vjetru. Više kao notni zapis nego na pismo. A onda je krenulo… Nezadrživo… Kao kad je nakon mnogo godina Aureliano Segundo, unuk Jósea Arcadia Buendie u Márquezovoj Sto godina samoće, odluči polomiti zahrđali lokot sa vrata sobe cigana Melquidesa, pa otvara prozore da unutra prodre prijateljsko svijetlo, na policama pronalazi pronalazi knjige, netaknute rukopise i više nema ni traga hladnoći, prašini i paučini. Sve je čisto i uredno kad na dan ciganinova sprovoda; niti se mastilo zasušilo u tintarnici, niti se utrnuo žar u alkemijskom atanoru u kojem je nekad njegov djed kuhao živu. Onda uzima jedan rukopis u ruke i počinje čitati priču o ženi koja je sjedala za stol i jela samo zrna riža nabadajući ih pribadačama.


- 16:24 - Ostavi POST! (16) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 17.05.2007., četvrtak

Kraljeva pjesma za kraj

Kako trenutno ne stignem puno pisati, nakupila se gomilica poslovnih obaveza, podijelit ću sa vama jednu stariju priču koju niste imali prilike pročitati na blogu. Priča je objavljena je u zbirci Vampirske priče povodom 5. festivala fantastične književnosti u Pazinu (2006.). Jure Grando, prvi svjetski vampir s identitetom, uvelike je zaslužan za nastanak ove knjige. U njoj se nalazi 25 priča u kojima Jure možda i preživljava egzekuciju 1672. godine, ili se ona događa drugačije nego što je to opisao putopisac Valvasor, ili će biti odgođena za nekoliko stoljeća, a njegov lik dobiva nova svojstva, ponekad postajući vlastita suprotnost, lovac na vampire, ugostitelj, glumac i liječeni hemoholičar i štošta drugo, a dobio je Grando kroz priče u ovoj zbirci i sasvim lijepo društvo drugih povijesnih ili fiktivnih vampira. U prilog kvaliteti ove zbirke napomenuo bi samo to da je Miljenko Jergović u svoj izbor najboljih priča 2006., uvrstio priče Viktorije Faust i Borisa Perića.


Tako ti je to sa riječima - veli ona i smije se dok prstom plete mojim trbuhom neka stara, zaboravljena pisma - Riječi nas uvijek nagone da osjetimo prosvijetljenost. I zmije što se penju uz kičmu. Pa makar i na vršku jezika ti poneseš sve te odgovore... A kad se okreneš i suočiš sa ogledalom svijeta vidiš kako gasnu, tamo dolje svjetla tvojih gradova kamo odlaziš krišom u pohode, zapisuješ događaje, viriš kroz prozore, slušaš uzdahe u ložnicama drugih ljubavnika iznevjeren poput kakvog djeteta ridaš i trčiš praznim ulicama trgaš svoje halje vičeš, padaš, ranjavaš ruke po zidovima ulaziš u hramove i započinješ bitke riječima. Uvijek je tako sa riječima. Znaš... - zastajkuje, zabija nokte, utiskuje poljubac u moje grlo, potapa mi brodove o grebene ponad srca, koraljne atole sklone atomskim pokusima - ponekad zašuti. Ne govori. Ne traži odraze, ni opise svojeg svijeta. Pod mojim bedrom, sve je u prispodobama.

***

Pod njenim bedrom minute traju kao dani, sati kao Vječnost. Pod njime provodim dane. Noći. Ruke joj od alabastera, u kosi upletena marama… i više ne znam što je stvarnost, a što tlapnja. Moji dani i noći u njoj se rasplinjuju poput kozmičkih maglica u nekom, meni nepoznatom ritmu, nijemi sam im kralj čiji pokret traje stoljećima. A nije uvijek bilo tako. Sjećam se, a sjećanje mač vremena -čini Kraljem ili uništava, kada sam prvi put sreo Petru. Znate, ja ne mogu šutjeti. Ispričat ću vam priču. Ako treba, zapisat ću je po zidovima, tavanima, kamenu… isplesti u paučini, krilima šišmiša, urezati na zrnu pijeska, naučiti vjetar da je naizust izgovara dok prolazi ulicama i krošnjama vašeg grada. Ma i da podignete kamen, tamo čete je naći. Takva je vam je Istina! Makar mi Petra govori da istina ima koliko i lica, a njih čak više negoli ljudi koji ih nose. U njihovu odrazu, sve se opet nekako iznova prelomi. Izokrene. Izobliči kao u labirintu prepunom čarobnih ogledala. No njegovo lice… Njegovo lice vidio sam ovako kao vi sada gledate ovaj zapis u vašim rukama. Mogao sam ga dotaknuti. Osjetiti vonj, vlagu njegova znoja pod prstima baš kao što suhi papir ove knjige upija vas dok preko njega prelazite rukom.

***

Srpanj. Poslijepodne u Pazinu. Caffe bar Duga. U dnu prostorije, za šankom, lijepa Petra. Sama. Pred njom zdjela mlijekom natopljenih žitnih pahuljica...


Priča je objavljena u zbirci Festivala fantastične književnosti 2006. g.



- 11:52 - Ostavi POST! (16) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 02.05.2007., srijeda

Živjeti i umrijeti daleko od Las Vegasa

Na dan kada je Mrle prvi put umočio, na šljunčari se pojavila mala čigra Sterna albifons - ptica za koju se dugo mislilo da je izumrla zbog vađenja šljunka u blizini šljunčanog otoka Hrušćica na Savi kod Ivanje Reke i kojoj je ondje jedino mrjestilište u Hrvatskoj.

Možda to nije toliko niti bitno za ovu priču no neki kažu da je to slika gubitka koja se vratila kao nada, ali ja ne znam. Ne tvrdim da postoji neka međusobna povezanost, samo interesantna koincidencija zbog koje se čini da je gubitak prisutan svugdje pa i u predgrađima. Pogotovo u predgrađima…


Priča je objavljena u zbirci "Brz kao Bruce Lee", 2015.




- 07:18 - Ostavi POST! (18) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 17.04.2007., utorak

O brkatim oficirima i buljookim čudovištima


Volite li više brkate oficire ili buljooka čudovišta?

Kajaznam, ako mene pitate, ova potonja nekako su mi draža. No duga je to priča.

Kao klinac, a imao sam tada otprilike 10 godina, poslao sam pjesmu na natječaj AFŽ-a ili SUBNORA i osvojio nagradu. Ne sjećam se dobro kako je pjesma išla, možda tek prve dvije kitice:

Na brdu, u šumarku
Stoji jedan malen grob
Ubili su ga u jarku,
Jer im nije htio biti rob.

Ubili su ga u zoru,
Nije bio sasvim dan,
Imao je strašnu moru,
Morio ga ružan san…


Uglavnom da ne duljim, okupatori potpomognuti domaćim izdajnicima došli su po njega, odveli na vrh onog brijega, stali da ga muče... dugo su ga mučili, ne prežući od najsvirepijih metoda koje su se njihovi pomračeni umovi mogli dosjetiti, no on, naravno, nije ništa priznao, nije odao svoje drugove, pa su ga umorili stravičnom smrću i bacili u jarak.

Sjećam se kako je recitiram tu pjesmicu u prepunom domu JNA u ulici Socijalističke revolucije (današnja Zvonimirova), sjećam se karamfila, zastava, suza u očima narodnih heroja, razgaljenih učiteljica, sjećam se i kako su izveli jednog starog borca, brkatog Ličana nakićenog ordenjem kojeg je spopala jurišna bolest… To vam je ona u kojoj odjednom, iz čista mira, tip skoči sa svog mjesta pa uz urlik URAAAAAA!!! u transu krene jurišati na neki samo njemu vidljivi švapski bunker... pa onda pada preko stolica, preko ljudi, no diže se... kako i dolikuje proleteru, pa nastavlja jurišati sve dok ga ne sastavi kakva prepreka - zid u slučaju kojeg opisujem. Mislim, da ne duljim, o tim simptomima pisao je još William Shakespeare u drami Henrik IV, a dandanas piše i Kemal Mujičić Artnam u Pet litara benzina.

Zatim mi iz sjećanja izvire general dok ustaje sa svog mjesta pa praćen gromoglasnim aplauzom uspinje na binu, steže kano međed odižući me metar u zrak, a zatim me nježno spušta natrag suzama uštirkane kragne, pa još dugo dugo grli dok mu brk vonja po šljivovici, mladom luku i janjetini i tronuto šapće: hvala ti, borac, dok je takvih biće i Jugoslavije.

Onda se sjećam kako poseže za vrećicom prepunom knjiga. Sjećam se zakuske. Sandre iz 5 a kako me zaljubljeno gleda preko sendviča sa sirom i prešanom šunkom dok joj se majoneza cijedi po crvenoj marami... Sjećam se i tramvaja broj 1 kojim smo se Sandra i ja iz Doma JNA vraćali u našu školu u Harambašićevoj, i sjećam se… kako sam se tada smrtno zaljubio… Ne u djevojčicu kose boje kolhoznog zlatnog žita na sjedalu do mog, nego u kentaurovo izdanje Kapije (The Gate) Fredericka Pohla.

I tako je počela moja ljubav prema znanstvenoj fantastici.

A kako se prva ljubav nikad ne zaboravlja, kako ona uvijek tinja skrivena negdje duboko u nama što bi rek'o Balašević, tako sam se prije kojih godinu-dvje ponovno latio pisanja znanstvene fantastike, stao slati priče po natječajima, objavljivati po žanrovskim zbirkama, pa vam sada, kada sam stariji i pametniji, mogu sa sigurnošću reći da su mi od brkatih oficira koji uručuju nagrade puno draža buljooka čudovišta (BOČ).

Na blogu s desne strane možete vidjeti jedno takvo - Bočka, kako mi ove subote uručuje SFERU za minijaturu Ima li piljaka tamo gore, na jugu?, koja je, da stvar bude još zanimljivija, prvo objavljena na blogu, a zatim i u zbirci BLOG.SF

Nešto više o toj svečanosti SF-a možete pročitati u tekstu koji prenosim sa stranica SFere:
Ovogodišnji dobitnici nagrade SFERA, prestižne hrvatske nagrade za najbolje znanstveno-fantastično djelo objavljeno u protekloj kalendarskoj godini su (po kategorijama):

najbolja minijatura – Dario Rukavina: Ima li piljaka tamo gore, na jugu? (zbirka Blog.SF, Mentor, Zagreb, 2006.)
najbolja kratka priča – Viktoria Faust: Riana u sutonu sivom (zbirka Vampirske priče, Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2006.)
najbolja priča – Danijel Bogdanović: 87. kilometar (zbirka Zagrob, SFera i Mentor, Zagreb, 2006.)
najbolji roman – Veselin Gatalo: Geto (AGM, Zagreb, 2006.)
najbolja ilustracija – Nela Dunato: You don’t own me (naslovnica časopisa NOSF br. 24, www.nosf.net)
posebno ostvarenje – Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak: Ad Astra – Antologija hrvatske znanstveno-fantastične novele 1976-2006 (Mentor, Zagreb, 2006.)
životno djelo – Mladen Bjažić
Žiri nagrade SFERA: Petra Bulić, Dalibor Perković, Irena Rašeta, Davor Šišović i Mihaela-Marija Perković (predsjednica žirija).

Dodjela nagrada održat će se na Svečanoj skupštini društva SFera, u subotu 21. 04. 2007. u 20h na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu u sklopu konvencije SFeraKon 2007.

Dodjelu nagrada vodit će Krešimir Mišak (novinar HTV-a, bloger, glazbenik i pisac) i Bruce Sterling (jedan od začetnika cyberpunka, ugledni pisac i kolumnist kultnog časopisa WIRED).

Kontakt za novinare: Mihaela-Marija Perković, mmp@sfera.hr


I za kraj samo još jedna stvar... ako mi u subotu želite čestitati, nedajbože me i zagrliti... molim, samo bez karanfila, mladog luka i janjetine... nekako sam alergičan na to.




- 11:53 - Ostavi POST! (28) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 27.12.2006., srijeda

Zamračenje


Ti trenuci granaju se kao stabla. Možda to ona traže svoje noćne sjene? Sjećam se, olimpijada u Los Angelesu. Kubanac u konopcima. Crni Hose. Oslijepio sam i ja na trenutak. Oči nam ostale u ringu. Godinama kasnije, noćno nebo prepuno zvijezda i svijeća iza venecijanskih šaluzina. To kuca tmina. Na moje oči proviruje. Pa neki dan, u kupaonici… dok sam fićukao morriconeovu temu iz westerna, nestalo je struje. Slabašna dnevna svjetlost dopire kroz prozore spavaće sobe prelomljena u kapljicama vode na rubu kade, dlakama na ruci. Moja lijeva ruka tame. Lunarna. Emotivna. Seksualna. Kreativna. Poput žene je, anđela kompjuterska glasa. Šapuće svoju litaniju; o muškarcu koji je stao na moj put, koji se ne doima opasno ni ludo, otprilike mojih je godina, njegove cipele izgledaju meke s obzirom na daljinu s koje dolazi. Dali si ti duhovan čovjek? pita. I umjesto da odgovorim, sjedim u kadi i promišljam što bi duhovnost trebala biti. Što ljudi misle pod time? Ono što mi dolazi u misli rešetke su, sjene i stepeništa i nema nikakvog smisla u tome, osim neke ljepote koju mora da sam već negdje vidio. Hladno je, kao što neke ljepote znaju biti… i kroz taj procijep između ljepote i praznine, nešto poput eha vode što kaplje iz slavine, šum energije što se skuplja na južnome polu pa juri, gore, duž planete. Svjetlosni repovi koje vuče za sobom izbjeljuju svu prošlost. Otpuštaju. Taj trenutak… prije nego li će ponovno dodirnuti žarnu nit, ako sam se i osjećao lakšim od svoga tijela, nisam imao potrebu da to tada važem.


- 07:00 - Ostavi POST! (18) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 20.12.2006., srijeda

Der Halb-Chinese Kwai Chang Caine


Čaša Ožujske. To je bilo djedovo poslijepodnevno piče. Kao dječak, volio sam držati njegovu čašu i osjećati njenu hladnoću na mom obrazu. Podizao bi je da mogu vidjeti svjetlo što prodire kroz tekućinu zlatnu kao moja kosa na djedovu ramenu. Djed bi si je natočio nakon ručka, ostavio na kuhinjskom stolu pa odlazio u dnevnu sobu, otvarao kutiju i postavljao šahovske figure. Onda bi se vratio u kuhinju po svoju čašu. Služio mi je i moje piće. Kuhani kompot s velikim komadima voća. Kucnuli bi se, a onda bi ja obišao oko stola i zauzeo položaj nasuprot njega i gledao kako se to dešava: rubovi dana koji se tope, sve što je bilo dan, ulaze u gibanje, promjenu, pokreću se i odlaze od nas, sve manje istiniti i očiti kao crno bijela polja, lišeni svake dvojnosti, nestaju u pokretu, šumu zelenog filca po lakiranom drvetu, klize poput figura prema vremenu za spavanje. Uvečer, uz noćnu lampu, djed čita Karla Maya... Pridrijema, a ja ga budim da naštima antenu na ORF kako bi gledali Night Ridera ili Kung Fu s Davidom Carradineom... Der Halb-Chinese Kwai Chang Caine zieht, nur mit seiner Flöte bewaffnet, barfuß durch das Land.


- 17:55 - Ostavi POST! (20) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

 08.12.2006., petak

Na vjeke vjekova


Upravo sam se vratio sa sistematskog. Piškio sam u čašu. Uzeli mi krv. Brojali jariće dok neumorno preskakuju jedan drugog širokom livadom moga srca. Čovjek s gumenom rukavicom pipao je moja muda. Onda sam otišao na ultrazvuk. Na ekranu, promatrao sam svoje unutarnje organe: crijeva, slezenu, bubrege. O veliki brate! Tu unutra negdje, u mome tijelu čekajući čuči čovjek, raste u njegovim naborima. Onaj isti kojeg je Diogen tražio svijećom ulicama svojega grada. Isto će tako, na onaj dan, Isus sa svoga oblačka propitivati moje srce i bubrege. A do tad, tek pitanja i odgovori… Iskrsavaju u mojoj nutrini, jasno ih vidim, kao i jetru na monitoru. A što teta internistica vidi? Trigliceridi, kolesteroli oholi, o mamicu vam. I hipertrofiju srčane klijetke. Ne zna ona… da se ponad desne srčane komore, nalazi Kraljevstvo Božje. Ono radi, ono gradi tamo prazninu neku koja nije od ovog svijeta. No kada se ta esencija iznese u ravan ove prirode, isprinta na papir EKG-a ili kada jednom bude izgovorena ili napisana, više nije vječni Tao, kako je upozorio i Lao, ostaje tek jalova namjera da se premosti vječni jaz, puki pokušaj dodira čovjeka i Boga koji se nikad uistinu neće desiti, kao što se nije nikad uistinu nije desio niti onaj po Michelangelu, zamrznut za vjeke vjekova na svodu Sikstinske kapele.


- 00:05 - Ostavi POST! (44) - Isprintaj - # - prijavi hr.digg

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se