Ti trenuci granaju se kao stabla. Možda to ona traže svoje noćne sjene? Sjećam se, olimpijada u Los Angelesu. Kubanac u konopcima. Crni Hose. Oslijepio sam i ja na trenutak. Oči nam ostale u ringu. Godinama kasnije, noćno nebo prepuno zvijezda i svijeća iza venecijanskih šaluzina. To kuca tmina. Na moje oči proviruje. Pa neki dan, u kupaonici… dok sam fićukao morriconeovu temu iz westerna, nestalo je struje. Slabašna dnevna svjetlost dopire kroz prozore spavaće sobe prelomljena u kapljicama vode na rubu kade, dlakama na ruci. Moja lijeva ruka tame. Lunarna. Emotivna. Seksualna. Kreativna. Poput žene je, anđela kompjuterska glasa. Šapuće svoju litaniju; o muškarcu koji je stao na moj put, koji se ne doima opasno ni ludo, otprilike mojih je godina, njegove cipele izgledaju meke s obzirom na daljinu s koje dolazi. Dali si ti duhovan čovjek? pita. I umjesto da odgovorim, sjedim u kadi i promišljam što bi duhovnost trebala biti. Što ljudi misle pod time? Ono što mi dolazi u misli rešetke su, sjene i stepeništa i nema nikakvog smisla u tome, osim neke ljepote koju mora da sam već negdje vidio. Hladno je, kao što neke ljepote znaju biti… i kroz taj procijep između ljepote i praznine, nešto poput eha vode što kaplje iz slavine, šum energije što se skuplja na južnome polu pa juri, gore, duž planete. Svjetlosni repovi koje vuče za sobom izbjeljuju svu prošlost. Otpuštaju. Taj trenutak… prije nego li će ponovno dodirnuti žarnu nit, ako sam se i osjećao lakšim od svoga tijela, nisam imao potrebu da to tada važem.
|
