Kako trenutno ne stignem puno pisati, nakupila se gomilica poslovnih obaveza, podijelit ću sa vama jednu stariju priču koju niste imali prilike pročitati na blogu. Priča je objavljena je u zbirci Vampirske priče povodom 5. festivala fantastične književnosti u Pazinu (2006.). Jure Grando, prvi svjetski vampir s identitetom, uvelike je zaslužan za nastanak ove knjige. U njoj se nalazi 25 priča u kojima Jure možda i preživljava egzekuciju 1672. godine, ili se ona događa drugačije nego što je to opisao putopisac Valvasor, ili će biti odgođena za nekoliko stoljeća, a njegov lik dobiva nova svojstva, ponekad postajući vlastita suprotnost, lovac na vampire, ugostitelj, glumac i liječeni hemoholičar i štošta drugo, a dobio je Grando kroz priče u ovoj zbirci i sasvim lijepo društvo drugih povijesnih ili fiktivnih vampira. U prilog kvaliteti ove zbirke napomenuo bi samo to da je Miljenko Jergović u svoj izbor najboljih priča 2006., uvrstio priče Viktorije Faust i Borisa Perića.
Tako ti je to sa riječima - veli ona i smije se dok prstom plete mojim trbuhom neka stara, zaboravljena pisma - Riječi nas uvijek nagone da osjetimo prosvijetljenost. I zmije što se penju uz kičmu. Pa makar i na vršku jezika ti poneseš sve te odgovore... A kad se okreneš i suočiš sa ogledalom svijeta vidiš kako gasnu, tamo dolje svjetla tvojih gradova kamo odlaziš krišom u pohode, zapisuješ događaje, viriš kroz prozore, slušaš uzdahe u ložnicama drugih ljubavnika iznevjeren poput kakvog djeteta ridaš i trčiš praznim ulicama trgaš svoje halje vičeš, padaš, ranjavaš ruke po zidovima ulaziš u hramove i započinješ bitke riječima. Uvijek je tako sa riječima. Znaš... - zastajkuje, zabija nokte, utiskuje poljubac u moje grlo, potapa mi brodove o grebene ponad srca, koraljne atole sklone atomskim pokusima - ponekad zašuti. Ne govori. Ne traži odraze, ni opise svojeg svijeta. Pod mojim bedrom, sve je u prispodobama.
***
Pod njenim bedrom minute traju kao dani, sati kao Vječnost. Pod njime provodim dane. Noći. Ruke joj od alabastera, u kosi upletena marama… i više ne znam što je stvarnost, a što tlapnja. Moji dani i noći u njoj se rasplinjuju poput kozmičkih maglica u nekom, meni nepoznatom ritmu, nijemi sam im kralj čiji pokret traje stoljećima. A nije uvijek bilo tako. Sjećam se, a sjećanje mač vremena -čini Kraljem ili uništava, kada sam prvi put sreo Petru. Znate, ja ne mogu šutjeti. Ispričat ću vam priču. Ako treba, zapisat ću je po zidovima, tavanima, kamenu… isplesti u paučini, krilima šišmiša, urezati na zrnu pijeska, naučiti vjetar da je naizust izgovara dok prolazi ulicama i krošnjama vašeg grada. Ma i da podignete kamen, tamo čete je naći. Takva je vam je Istina! Makar mi Petra govori da istina ima koliko i lica, a njih čak više negoli ljudi koji ih nose. U njihovu odrazu, sve se opet nekako iznova prelomi. Izokrene. Izobliči kao u labirintu prepunom čarobnih ogledala. No njegovo lice… Njegovo lice vidio sam ovako kao vi sada gledate ovaj zapis u vašim rukama. Mogao sam ga dotaknuti. Osjetiti vonj, vlagu njegova znoja pod prstima baš kao što suhi papir ove knjige upija vas dok preko njega prelazite rukom.
***
Srpanj. Poslijepodne u Pazinu. Caffe bar Duga. U dnu prostorije, za šankom, lijepa Petra. Sama. Pred njom zdjela mlijekom natopljenih žitnih pahuljica...
Priča je objavljena u zbirci Festivala fantastične književnosti 2006. g.
|
